Marlene Dietrich je u svoje doba bila jedna od najpoznatijih žena na svijetu, ali za nekoliko njezinih posljednjih godina, kada je živjela u Parizu, gotovo da je nitko nije vidio. Filmska ikona, koja je umrla prije 30 godina, 6. svibnja 1992. godine, na distanci je držala i svoje najbliže.
Zbog čega je jedna od malobrojnih svjetskih zvijezda iz Njemačke do danas toliko posebna? I zašto je pred kraj života izbjegavala javnost?
‘Stalno smo jedna drugoj telefonirale,’ ispričala je jednom pjevačica Hildegard Knef. Jednom je Dietrich dala znak da stoji pred njezinim stanom. Marlene ju je pozdravila mahanjem navučene zavjese.
Ime Marlene Dietrich do danas sa sobom nosi mnogo legendi. Za neke je seks simbol, glumica i pjevačica (‘Od glave do pete sazdana sam od ljubavi.’). Ne znaju svi da je u Drugom svjetskom ratu svojim nastupima sokolila američke vojnike. Na dan kad je umrla, imala je iza sebe skoro jedno stoljeće.
Što je Marlene Dietrich bila, to svatko za sebe mora otkriti, kaže istraživač kulture Silke Ronneberg, koja vodi njezinu ostavštinu u Njemačkoj kinoteci u Berlinu. ‘Meni je, na primjer, palo u oči kako je ljudi koji ne poznaju njezinu filmsku povijest vide kao modni uzor.’ I zbog hlača ‘Marlene’ – širokih, ravnog kroja. Ali Dietrich su itekako prepoznavali i kao zvijezdu u muškoj odjeći, dodaje Ronneberg – u Berlinu 1920-ih to više nije bio tabu, ali baš je ona pogurala trend u svijetu. Na jednoj premijeri u Parizu 1933. bila je u odijelu od tvida s kravatom i beretkom. Francuskinjama je bilo zabranjeno vani nositi hlače, osim ako jašu ili voze bicikl. ‘To je bio skandal.’ Bila je veoma iznijansirana ličnost, kaže Ronneberg.
‘Iskreno, i nije baš lijepo pjevala, a i kao glumica je donekle imala ograničenja. Ali sve što je radila, dovodila je do savršenstva.’ Imala je tu sklonost k perfekciji, disciplini, a umjela je i vladati porocima. ‘Zapravo se bojala kada bi dolazila u studija na foto sessione. A kad dođe, smjesta bi podijelila upute.’
Do kraja se trudila da u svom dobrovoljnom egzilu u pariškom stanu stvari drži pod kontrolom. ‘Pošto je toliko radila na svom imidžu i napravila brend Marlene, nije ga htjela u starosti okrnjiti,’ rekla je Ronneberg. A imidž su gradili brojni nastupi.
Marlene Dietrich, koja se rodila u Berlinu, u dijelu grada Schöneberg, postala je poznata 1930. nakon filma ‘Plavi anđeo’ (‘Der blaue Engel’). U hulahup čarapama i cilindru glumila je pjevačicu koja flertuje s jednim profesorom.
Dokumentarac ‘Marlene Dietrich – samo njezina pjesma’ (‘Marlene Dietrich – Her own Song’) koji je snimio njezin unuk J. David Riva govori o preseljenju u Ameriku.
Dolazak nacionalsocijalista na vlast zakomplicirao je njezin odnos prema Njemačkoj. Tijekom rata nastupala je za američke vojnike, a to poglavlje ju je pratilo i kad je nastupio mir. Na internetu se mogu vidjeti sjajne snimke na kojima pjeva antiratnu pjesmu ‘Reci mi gdje je cvijeće’ (‘Sag’ mir, wo die Blumen sind’). Kasnije je nastupala s Billyjem Wilderom i Davidom Bowiejem.
Kada kažete ‘Dietrich’ – znalo se o kome je riječ i to je ime bilo simbol jedne ere. S današnjim divama to baš i ne ide. ‘Kardashian?’ Ne možete znati na koga se točno misli. Nakon desetljeća javnog života, Marlene Dietrich se povukla poslije prometne nesreće u Australiji. Avenue Montaigne 12, to je bila njezina posljednja adresa u ljupkom pariškom osmom arondismanu. Dietrich je voljela Pariz i svoje skrovište. Svijet je napustila na četvrtom katu luksuzne zgrade. Između 1977. i 1992. je vrlo rijetko napuštala stan, kako je u svojoj knjizi ‘Marlene Dietrich: Posljednje tajne’ (‘Marlene Dietrich: les derniers secrets’) napisala njezina bivša tajnica Norma Bosquet.
Radijski novinar Louis Bozon (87) bio je među malobrojnima kojima je Dietrich dopustila da je posjećuju. Imao je ključ od stana i obavljao je za nju razne svakodnevne stvari. Bozon joj je bio prijatelj više od 30 godina i 2012. napisao je knjigu ‘Halo, anđele moj, Marlene ovdje’ (‘Allô mon ange, c’est Marlène’), prema riječima kojima ga je pozdravljala preko telefona.
Stan se, kako je opisao, sastojao iz jedne velike dnevne sobe s dva klavira, zatim male, ali dobro opremljene kuhinje. Dietrich je, prije nego što se povukla, voljela kuhati, posebno za svoje prijatelje. Hildegard Knef je za svoju prijateljicu rekla kako je bila veoma brižna – brinula se o njoj kao majka. Spavaću sobu je uredila tako da je u njoj mogla živjeti. Ispod pomoćnog stola bila su pića, poput viskija, a dnevno bi ispijala po čitavu bocu, kako je jednom rekla bivša tajnica. Kraj kreveta su bili još kolica, televizor i telefon – najvažnija stvar pred kraj života Dietrich i njezina jedina veza s vanjskim svijetom. ‘Beskrajno je telefonirala i računi su na kraju bili astronomski,’ rekla je Ronneberg.
Dietrich je, smatra tajnica, oduzela si život velikom količinom tableta za spavanje. Bosquet je u intervjuu za AFP rekla kako je dva dana ranije imala moždani udar. Ali Ronneberg sumnja u to. Smrt za Dietrich, kako je jednom rekla njezina kćer Maria, nije bila ništa i možda je i nju htjela skriti, kao što je krila svoju starost. U svom dnevniku početkom svibnja 1992. zapisala je da se prehladila, ali ni traga umoru od života. Iako joj je kretanje bilo ograničeno, Dietrich je telefonirala, čitala i pisala. To se, smatra Ronneberg, ne uklapa u tezu o samoubojstvu.
‘Važnije je što od nje ostaje, kako govorimo o njoj 30 godina poslije smrti i što će ona biti za sljedeće generacije.’
dpa
