U Beogradu je završen 40. Međunarodni sajam turizma. Kako turizam obuhvaća široki dijapazon interesa i događanja, na sajmu se moglo razgledati 14. HORECA (oprema za hotelijerstvo i ugostiteljstvo), 9. izložbu vina BeoWine i 14. sajam suvenira ‘Posetite Srbiju’. Zemlja partner bila je Grčka.

Beograd je krajem veljače pun događanja. Prošlog četvrtka počeo je filmski festival FEST koji se približava svom pedesetom izdanju, a u subotu je nastupila kultna njemačka elektronička grupa Kraftwerk… Znam desetak osoba koje su potegnule iz Zagreba da ih čuju uživo. Ali vratimo se na sajamska događanja. U pet velikih hala beogradskoga sajma mjesto su pronašle mnoge zemlje iz Europe i ostatka svijeta ali ne i mi tj. Hrvatska turistička zajednica.

Istovremeno se odvijao i sajam u Münchenu, ali tako je bilo i protekle dvije godine, pa smo bili na oba sajma. Mnogi su pitali gdje je hrvatski štand? Bez obzira na naše političke odnose ili upravo zbog toga, trebali bismo sudjelovati na manifestaciji u zemlji koja ima osam milijuna ljudi, a mnogi od njih su bili na Jadranu i rado bi ponovno došli. Problem je u cijeni. Mi smo, jednostavno, preskupi za njihovo široko tržište. Međutim, za sloj dobrostojećih Beograđana i drugih iz iste kategorije u Srbiji, dostupni smo i ne treba ih ‘tjerati’ prema Grčkoj i Crnoj Gori već vodu navraćati na svoj mlin. Nadam se da je ovo bila jednogodišnja stanka da bismo se široko i autoritativno predstavili već 2019.

Zato je Hrvatska gospodarska komora, na čelu s Vanjom Kaluđerom, odlično predstavila naše vinare pod motom ‘Vina Croatia vina mosaica’. Bili su tu: Belje, Iločki podrumi, Feravino, Kutjevo, Degrassi, San Martino iz Labina, Vinoplod, Dalmacijavino, Skaramuča i Credo bag in box Antuna Stakora. Dakle, iz svih naših vinskih regija osim Bregovite Hrvatske. Srbi tradicionalno traže crna vina, a među njima, opet, najprije dalmatinska. Međutim, posljednjih godina sve je veća potražnja i za graševinama tako da je jaka ekipa Slavonaca imala pune ruke posla.

Gostovanja naših vinara na BeoWineu su pun pogodak, a Kaluđer napominje da će već za koji mjesec ponovno biti prezentacija poput one prošlogodišnje u velikom trgovačkom centru Ušće. U situaciji kada nismo imali naš stožerni turistički štand, pojedini su se predstavnici i distributeri snalazili na svoj način. U điru je, što bi rekli Dalmatinci, jedrenje tako da sam vidio nekoliko štandova na kojima se nudi jedrenje na Jadranu. U odjelu ugostiteljske opreme naši su odlično prezentirali slovenski proizvod pećnice Kops na ugljen i to argentinskog porijekla, koji dugo zadržava žar, a namirnice različite vrste (riba, meso) ostaju bez dodatnih mirisa. Prava stvar, ako mene pitate. Cijene od 7000 eura nadalje.

No, vratimo se ponovno na vinski sajam koji se ove godine održavao u ‘trici’ (velikoj hali s krovom na petnaestak metara visine). Prijašnjih godina to je bila hala 2a u podrumskim prostorijama gdje je kontakt publike i vinara bio prisniji. Važno je reći da ove godine nije bilo Udruge šumadijskih vinara, koji su kao organizirana skupina najjači u Srbiji. Pravi razlog izostanka nisam doznao, ali se u kuloarima priča o problemu povišenja cijena za nastup. I to je vrlo vjerojatan razlog. Svakako loša varijanta za srpske vinare, koji krupnim koracima napreduju u kvaliteti iz godine u godinu. Na tom tragu možemo čitati i ukupno manji broj zemalja i sudionika. Indikativno je da su prošle godine podaci o 55 zemalja i preko 1000 izlagača bili vidljivi na svakom koraku. Ove godine brojke se nisu navodile i jasno je da su bile manje što je bilo i vidljivo. O tome će organizatori morati ozbiljno razmisliti u pripremi 2019. godine.

Tradicionalno, srpske turističke zajednice bile su smještene u hali 4. I tu je najživlje, kada prestanu folklorni ansambli, trubači, itd. na jednom kraju započinje priča na drugom. Tako da od pozornog slušanja što se želi prezentirati, na kraju se obično čuje pola od toga.U dva dana najviše sam vremena proveo na štandu TOB-a (Turističke organizacije Beograda) gdje je bilo nekoliko dobro osmišljenih prezentacija, ali čujnost polovična. Ipak, spretni prezenteri, glumac Milan Milosavljević kao gradonačelnik Nušić, i Ljiljana Jakšić, skadarlijska djevojka, ulijetali su u vrijeme bez glasne muzike i dojmljivo govorili i pjevali o Skadarliji s kraja 19. i početka 20. stoljeća. Podršku skadarlijskoj atmosferi dali su restoran Tri šešira, slastičarna Zlata, vinari beogradskoga kruga, kraft pivari s Dorćola… Program su pozorno pratile djelatnice TOB-a, moje stare znanice Vesna Nađ i Jelena Stanković. Kasnije su nam, već spomenuti Milosavljević, i Nataša Popovska, kustosica u Konaku kneginje Ljubice, predstavili povijesne likove Ljubicu i Miloša Obrenovića. Ja sam dijelove već prije vidio u Konaku, a taj uigrani par zaista je razgalio nazočne.

U ostatku dvorane dominirale su ponude za razne banje (toplice), vrlo popularne u Srbiji. U novije doba uz poznate vodene banje (Vrnjačka, Aranđelovac, Niška, Atomska) sve više se spominju i posjećuju vazdušne (zračne) u mjestima poput Divčibara, Ivanjice, Rudnika, Zlatibora… One se nalaze u planinskim područjima središnje i južne Srbije, a vrlo su popularne jer ne liječe samo dišne puteve, već pozitivno djeluju na tlak, aterosklerozu i drugo.

Vojvođani, pak, imaju adute u svojim salašima i seoskom turizmu. Sretoh svoje prijatelje iz Žablja, Čuruga, Novog i Starog Bečeja. Naravno, u prezentaciji posebno mjesto zauzima Novi Sad s europski poznatim glazbenim festivalom Exit, Petrovaradinskom tvrđavom i svojim lokalima. Cijeli grad i pokrajina su u pripremi za 2021. kada će Novi Sad postati europska prijestolnica kulture s još jednim ili dva grada u Europi.

TOS (Turistička organizacija Srbije) povezuje sve nabrojene segmente i promovira najznačajnije turističke višednevne ture Srbijom, poput Dunavskoga puta Đerdap, Kladovo, Negotin, Rajačke pimnic te tura zapadnom Srbijom (Aranđelovac, Užice, Zlatibor, Drvengrad, Šarganska osmica)…

U Ateljeu 212 pogledao sam dvije predstave po tekstovima poznatoga srpskog dramaturga Dušana Kovačevića: ‘Urnebesna tragedija’ i ‘Sv. Georgije ubiva aždahu’. Prva je komedija rađena po ukusu prosječnog srpskog gledatelja s puno psovki i malo pucanja. A ‘Georgija’ smo već imali priliku vidjeti u odličnom filmu Srđana Dragojevića. Predstava je nešto sumornija, ali ovacije na kraju nisu prestajale. I nisam bio jedini iz Hrvatske, jer je na predstavi bilo i nekoliko Zagrepčana.

Ovaj put odlučio sam posjetiti redakciju dnevnih novina Danas, jednu od rijetkih nezavisnih u Srbiji. Tijekom četiri dana na raznim kioscima morao sam otkrivati gdje su skrivene odnosno neizložene. Kada je izašao njihov kalendar prije Nove godine, u kojem je glavni karikaturni junak bio predsjednik Aleksandar Vučić, u nekoliko dana ga se prestalo izlagati na kioscima. Dragoljub Petrović, glavni urednik i njegova sjajna ekipa novinara i kolumnista (Svetislava Basaru jedinog ističem, a svi su odlični), brane čast srpskoga novinarstva. Nekada sam na radiju čitao reklamu za naš tjednik iz osamdesetih u svim varijantama: ‘Danas ide dalje’, ‘Ide dalje Danas’, etc. da bi i gramatičkim nepravilnostima, ako treba, privukao pozornost slušatelja. Ta ekipa iz Ulice Alekse Nenadovića svjetlo je u mračnom tunelu srpskoga novinarstva. Tu dodajem i tjednike Vreme i Nin, kao svjetlost, naravno.

Završno, tih četiri-pet dana bio sam Dorćolac. Stanovao u starom gradskom kvartu Dorćolu, u apartmanu Cristal koda, pio kraft dorćolsko pivo, jeo sarajevske ćevape u blizini Bajrakli džamije… Lijepi stari dio grada koji se spušta prema obali Dunava, sudeći po grafitima, partizanovski je orijentiran. Lijepo je biti Beograđanin u turističkom smislu, pa makar i nedostatnih pet dana.

Napokon, nakon dugotrajnoga lutanja, vidjeh i poznata lica iz susjedne BiH: Amarilda Mulića, direktora Nacionalnog parka Una i njegove suradnike Amira i Dadu. Već ionako dobri odnosi produbljeni su u ovim beogradskim danima. Interes posjetitelja za mogućnost posjeta i promidžbene materijale bio je takav da su morali aktivirati i zlatne rezerve iz automobila.

Mulić nam je kao stari bekrija pokazao da nije samo Skadarlija mjesto gdje se može ostati do jutra i uz bolju muziku. Pridružile su nam se Irina i Tamara, Zagrepčanke koje su uz ‘otkriće’ Ateljea 212 zaključile da takve zabave u Zagrebu nema.

Tekst i foto: Vjekoslav Madunić

---