Slikarica Marina Fernežir 4. veljače u zagrebačkoj galeriji Karas postavlja izložbu ‘Alkemija snova’. Svečano će je otvoriti povjesničarka umjetnosti i likovna kritičarka Iva Körbler, koja je o umjetnici zapisala:
Slike Marine Fernežir, nastajale u zadnje dvije godine, u kontinuitetu otkrivaju ishodišta stila i slikarskog senzibiliteta mlade umjetnice. Tematsko-stilska cjelovitost rukopisa još je više učvršćena s nekoliko najranijih platnâ manjeg formata, vezanih uz teme pejzaža i životinja, kao dalekog eha umjetničinog restauratorskog djelovanja. Iako je Marina Fernežir temu pejzaža i autoportreta otkrila radeći kopije slika ranijih stilskih razdoblja, percipirajući kompleksnu ljepotu slikanja prirode sa svim njezinim mijenama, jednako je tako i prirodu i ljudsko lice dešifrirala kao beskonačnu mogućnost istančanog prikazivanja vanjskog i unutrašnjeg svijeta. Njezin stav kako „vještina oslobađa okove, otvarajući svijet kreativnosti i slobode izražaja“ u potpunosti je usklađen s velikim dijelom recentne hrvatske slikarske produkcije mlade i najmlađe generacije slikara i grafičara, koji su na velika vrata ponovno u naše slikarstvo uveli ideju realizama, objedinjenih u autorskoj izložbi Feđe Gavrilovića Novi hrvatski realizam iz prosinca 2013. godine. Bilo bi suvišno pojašnjavati kako je svaki realizam zapravo individualni mimesis, i kako „postoji isti broj viđenja svijeta kao i pojedinaca“ (Feđa Gavrilović). Vitalizam realističkog (ili neohiperrealističkog) modela pokazao se u sadašnjem trenutku vrlo moćno sredstvo interpretacije najšireg dijapazona tema, od angažiranih ekološko-društvenih narativa do složenih emotivno-psiholoških obrazaca.
Tako će, bez dvojbe, naslovi slika Marine Fernežir signalizirati bliskost autorefleksivnog i kontemplativnog kruga tema, kroz koje umjetnica doslovno i simbolički uspostavlja svoj ljudski i umjetnički identitet. Njezino traganje za unutarnjim krajolikom naznačeno je u nizanju nekoliko prednjih i pozadinskih planova na slikama, unutar kojih je gotovo redovito naslikan tzv. prostor vizualnog, ali i psihološkog predaha, stanovita naznaka izlaza, koji nudi mogućnost bijega iz jedne čvrsto fiksirane matrice realiteta. No, to nisu maniristički uznemireni prostori bez pravog statičkog uporišta, već više pokušaj uspostavljanja bitka u nekoliko paralelnih stvarnosti koje danas svi živimo. Pomaknuta perspektiva i očište na nekim slikama kao da govore o pokušaju hvatanja životnog i umjetničkog balansa, o integriranju nekoliko razina vlastite osobnosti. Drveće i grane na nekim ćemo platnima percipirati kao žile kucavice ili mrežu krvotoka pa i neurona; vrlo osobnu metaforu o važnosti prirode za slikarski senzibilitet Marine Fernežir.
Specifična tonska paleta ovog ciklusa, koja se osim žutih i purpurno-smeđih tonova mjestimično totalno ostvaruje u tri nijanse plave boje (ultramarin, azurit i prusko plava), neće, međutim, na promatrača emanirati melankoliju ili depresiju, već izvrsno izbalansiran osjećaj unutrašnjeg mira. Jer, umjetnica niti na jednoj slici nije zatočena u kavez / mrežu negativne stvarnosti – njezin je pogled uvijek upućen prema nebu, svjetlosti sunca ili nekom tek naznačenom međuprostoru, skrivenom prolazu. Iako bi nas njezini prostori mogli ponegdje asocirati na arhitektonski iluzionizam Marijane Muljević ili napuštene prostore Pavla Pavlovića, Marina Fernežir ne dovodi u pitanje ovu dimenziju stvarnosti, koliko je hrabro želi integrirati u svoje postojanje. Ona nije odsutna iz svakodnevice, iako je svjesna da svakog trena može iz nje pobjeći. Jednako tako, između onoga koji bježi ili se apatično predaje bilo kakvom matrixu, Marina Fernežir uspostavlja vlastite inačice nekoliko supostojećih stvarnosti. Bilo da se radi o nepresušnoj energiji prirode, bilježenja tragova koje iskustvo upisuje na vlastito lice ili animalističkim referencama kao simbolima obnavljanja života, za nju ljepota kreacije nema naličje banalnosti.
Iva Körbler
