U listopadu sam na Tuzla film festivalu, osim regionalnih glumačkih i redateljskih zvijezda, zapazio samozatajnog umjetnika svjetske reputacije, filmskog animatora Darka Belevskog iz Budimpešte, koji je rođen u Tuzli. U Mađarskoj živi i radi već 27 godina, a tamo je dospio kao jedan od bitnijih ljudi u čuvenom serijalu crtića ‘Mali leteći medvjedići’, projektu Zagrebfilma, koji je doživio međunarodni uspjeh.* Na nedavno održanom Tuzla film festivalu niste bili prvi put. Često dolazite poslovno i privatno u svoj rodni grad?
– U stvari jesam bio prvi put na festivalu, ovoga puta kao gost, ali surađujem s organizatorima već drugu godinu, u svojstvu selektora animiranih filmova. Ja sam prije par godina, kad sam spoznao da se u Tuzli redovno održava filmski festival, samoinicijativno ponudio suradnju na više nivoa, jer mi je bilo drago što taj festival uopće postoji. Kao jedan od rijetkih Tuzlaka, koji je u profesiji animatora u crtanom filmu napravio karijeru, mislio sam da ću biti najkorisniji ako svome gradu pomognem da vidi što bolje crtiće u konkurenciji za najbolji animirani film, a koji, što je možda i najvažnije u svemu ovome, nastaju na prostorima naše, nekada zajedničke domovine. U Tuzlu dolazim kad god mogu. Moji roditelji počivaju na lokalnom groblju Trnovcu, djeca mi vole ćevape i burek, a bilo je godina kada smo ljetovali na Panonskim jezerima. Kako vrijeme prolazi, godišnjice mature postaju sve važnije, pa se trudim da moje prisustvo ne izostane ni na tim susretima.

* Po zvanju ste pravnik, ali ste radili sve drugo osim se bavili pravom?
– Točno. Pravo je dugo vremena izgledalo kao stranputica, ali se kasnije pokazalo da nije bilo bez razloga. Jeste da sam taj napor i godine studiranja mogao posvetiti razvoju i nadgradnji nekog od svojih talenata, ali sam vremenom shvatio da je taj grč i tjeskoba izazvana studiranjem gradiva, za koje nisam imao afiniteta, samo pojačala moju kreativnost na drugoj strani i učinila da, tražeći sebi oduška, krećem sve dublje u pravcu muzike i crtanja. Tijekom studija u Beogradu, radio sam u redakciji studentskih novina, kao ilustrator, ali sam se okušao i u pisanju članaka i komentara. Kasnije sam završio školu za grafičke urednike (dizajn novina i prijelom), pa sam to radio sve do odlaska iz Beograda. Kad mi je bila dvadeset i neka, odlučio sam iskoristiti svaku priliku da isprobam svoje afinitete prema različitim medijima te sam tako neko vrijeme surađivao na lokalnoj radio stanici, gdje sam vodio muzičku emisiju pod nazivom ‘Rok enciklopedija’, crtao po jedan kaiš stripa mjesečno u novinama tuzlanskih rudnika ugljena Kreka, radio grafički dizajn za plakate povodom raznih događanja umnožavane sito-tiskom, neuspješno konkurirao za mjesto DJ-a u diskoteci hotela Tuzla, sve s ciljem da, kad jednom pronađem pravu stvar, nastavim u tom pravcu. Imao sam sreću da su postojali uvjeti za takav eksperiment, u prvom redu podrška obitelji, koja je shvaćala da me treba pustiti da se okušam u tim, za obične ljude, nesigurnim i neozbiljnim poslovima.

* Najprije je do izražaja došao Vaš glazbeni talent, a tek kasnije likovni. Kako ste se počeli baviti glazbom?
– Ne, bilo je obratno, crtam otkad znam za sebe. Učio sam od mog oca i starijeg dječaka iz susjedstva, Marija Borasa, a vježbao sam precrtavajući likove iz omiljenih stripova. Bukvalno sam crtao na svemu što je bilo od papira i imalo malo slobodnog mjesta: margine dnevnih novina, poleđine kuverti od pristigle pošte, neiskorištene uplatnice za komunalije… Kad sam krenuo u školu, uglovi mojih bilježnica nikad nisu ostali ‘neukrašeni’, a tad su nastale i moje prve ‘animacije’. Muzika je došla u moj život potpuno neočekivano, jednog sunčanog dana sredinom 1960-ih. Ne znam zašto je moja majka, znajući kako ne volim pjevati, odlučila da trebam svirati harmoniku, ali tog dana je donijela kući jednu Melodiju (marka slovenskih harmonika) za djecu mog uzrasta i saopćila mi da ću krenuti na časove sljedeće subote. Imao sam sedam ili osam godina. Ja samom sebi nisam davao neke naročite šanse u uspjeh, ali se ispostavilo da ipak imam sluha, pa sam nastavio s vježbanjem i tako se sviranje harmonike produžilo sve do završetka gimnazije. Štoviše, moje muziciranje je navelo nekoliko mojih drugova i susjeda, da i oni počnu svirati. Ali, kad je rock muzika stigla do mojih ušiju, sve se okrenulo naopačke – umjesto da uživam u narodnjacima i revolucionarnim notama, ja sam se palio na Deep Purple, Uriah Heep, Pink Floyd, Emersona, Lakea and Palmera, Ricka Wakemana, Mikea Oldfielda… Počeo sam uzimati privatne satove klavira da bih imao solidnu osnovu za sviranje muzike gore navedenih velikana. Moj san tada je bio svirati u rock bandu. Nikad nisam gledao na muziku i crtanje kao ‘ili-ili’ opcije, nego sam znao da sve ima svoje mjesto, a život je diktirao što će biti u prvom planu, a što u pozadini. Odlaskom na studije u Beograd, nije bilo mogućnosti nastaviti s muzičkim obrazovanjem, pa sam se vratio crtanju. Kad sam iz Beograda prešao u Sarajevo, radi nastavka studija, većinu vremena sam provodio kod kuće, u Tuzli, pa je muzika ponovo došla u prvi plan. U svakoj smjeni prioriteta sam napravio značajan korak naprijed u upravo aktualnoj ‘disciplini’.

* Glazba Vas je uvela u crtež i animaciju? I to odmah u megaprojekt Zagrebfilma ‘Mali leteći medvjedići’?
– 1988. sam proveo osam mjeseci u beogradskom muzičkom studiju Druga maca, pokojnog Enca Lesića, u koji sam ranije dolazio snimati svoj demo materijal. Moja muzika iz prve polovine 1980-ih bila je electro-pop inspiriran radovima Yazooa i Ultravoxa s primjesama Vangelisa, Jean-Michela Jarrea, Mikea Oldfielda i drugih. Imao sam trio – ženski vokal, sintesajzer i bubnjevi – nekako u isto vrijeme kad su Denis i Denis počinjali svoj proboj na muzičku scenu. Teoretski, imali smo jednake šanse za uspjeh. Vrhunac tog perioda je bilo sudjelovanje moga banda na jugoslavenskom festivalu Omladina ’85, u Subotici. Nakon stjecanja diplome pravnog fakulteta, odlučio sam dati sebi šansu i oprobati se u pravom okruženju, a Enco je bio zaintrigiran mojom muzikom i vjerojatno zabavljen mojom naivnošću, pa me primio u ekipu. Studio je često radio kratku muziku za TV reklame, od kojih je većina bila animirana i njihov režiser, pokojni Veljko Bikić, bio je redovito s nama. Jedne večeri Enco, koji je znao za moj crtački talent, saopćio mi je da se dogovorio s Veljkom o mom ‘transferu’ u njegov studio za crtani film i da se ujutro trebam javiti tamo. Taj dogovor je trebalo da bude povoljan za obje strane: Encu sam bio višak u studiju, a Veljku je nedostajalo crtača. Kako se kasnije pokazalo, nisam ni ja prošao loše. Dapače! Veljkov studio bio je partner Zagrebfilmu u produkciji prve serije od 26 epizoda ‘Letećih medvjedića’, a ja sam vjerojatno jedini s naših prostora, koji je uzeo učešća u radu na svih 52 epizode u tri različita studija i dvije države.

* Kako ste se našli u Budimpešti?
– Sredinom 1991. radio sam već pune dvije godine u Zagrebfilmu, kao supervizor jednog dijela procesa animacije na ‘Letećim medvjedićima’ (asistencija i faziranje), kad su kanadski producenti odlučili prebaciti sve preostale epizode u Pannoniafilm Studio u Budimpešti i tamo završiti novi ciklus. Ja sam svakako namjeravao otići van i učinilo mi se da bi bio dobar potez pratiti seriju. Pretpostavio sam da bi Mađarima dobro došao netko tko ima iskustva u radu na ‘Medvjedićima’, a meni bi to moglo otvoriti vrata ka drugim studijima na Zapadu. Pokazalo se da sam bio u pravu i tako odmah dobio ugovor. Uskoro su počele koprodukcije sa zapadnoeuropskim i američkim filmskim kućama, pa nisam žurio ići dalje. Kad sam konačno krenuo, već sam imao obitelj u Budimpešti tako da sam se uvijek vraćao kući.To tako traje već 27 godina.

* U kakvom Vam je sjećanju ostao Zagreb? Kontaktirate li ili surađujete s nekim od bivših kolega?
– Nakon burnog i dramatičnog razlaza s beogradskim studijem, dolazak u Zagreb je značio novi početak, ali i prvu stepenicu k međunarodnom priznanju i mom putu oko svijeta, s olovkom u ruci. Slijedili su Budimpešta, Tel Aviv, Salt Lake City, Saint George, Berlin, Taipei, Kaohsiung, Luksemburg, Viborg, Barbados… U Beogradu sam čuo kako nema šanse da nekoga od njih prime da radi u Zagrebfilmu. U smislu da nisu tome dorasli, naravno. Ja sam odlučio da stavim na probu taj ‘postulat’ i uspješno sam ga demantirao. Možda je pomoglo to što ja i nisam iz Beograda. A to mnogi u Zagrebfilmu nisu znali, sve do pred moj odlazak odande, kad su priznali da su sve vrijeme pazili što i kako govore preda mnom, da me ne bi povrijedili. To me se zaista dojmilo. Podsjećam da se sve to događalo u vrijeme društvenih i političkih previranja te sve veće tenzije među nekadašnjim jugoslavenskim republikama. U Beogradu sam bio svjedok političkog uspona Slobodana Miloševića, a u Zagrebu Franje Tuđmana i – kao nacionalno neutralan – mnogo jasnije sam vidio kamo sve to vodi. Nikako nisam mogao spojiti rad na crtanom filmu, po definiciji zabavan i lijep posao, s ratom i stradanjima koje on donosi, pa sam čekao priliku da se izmaknem na pristojnu udaljenost. Ako to ostavimo po strani, Zagreb mi je ostao u lijepoj uspomeni. Pravi europski grad, s dugom tradicijom građanske kulture i posebnom atmosferom, u kojoj se osjećao blagi miris zapada. Prijalo mi je biti tamo i raditi u svjetski poznatom studiju. Ekipa koja je radila na ‘Medvjedićima’ bila je dobra i šarolika, pa se često pitam gdje su ti ljudi sada. U vezi sam s kolegom Darkom Krečom, koji predaje animaciju u Zagrebu i Banja Luci, povremeno s Darkom Cesarom, koga je put odveo pravo u Disney Studio na Floridi, bilo nas je puno Darka na jednom mjestu… Znam da su mnogi pokušali nastaviti s animacijom vani, ali ne znam koliko je to drugima uspjelo. Bilo bi vrijeme da posjetim Zagreb i studio u kojem sam radio, možda vidim neka poznata lica.

* S obzirom na to da ste autodidakt, tko su Vam bili mentori i uzori?
– Hajde da se malo zadržimo na autodidakciji. Za neke stvari, u ono vrijeme, jednostavno nije bilo škole. Barem, ne u blizini.Takav je bio slučaj s crtanim filmom. On se, očigledno, učio uz rad u studiju. Tu ‘školu’ sam i ja prošao. Druge stvari sam mogao naučiti i u za to specijaliziranim institucijama, ali se valjda nisam uklapao u njihove sisteme, što li, pa sam i to učio sam. Tu spadaju strani jezici, računarski programi, fotografija i videografija, plivanje, na kraju i ono najvažnije: crtanje i grafički dizajn. Jest da je teže i sporije, ali ima to i svoje pozitivne strane. Ne preskaču se lekcije i ne izostaje se sa satova.

Crtani film me očarao u ranom djetinjstvu, najviše zahvaljujući crtićima u okviru ‘Laku noć, djeco!’ – na TV programu svake večeri prije dnevnika, ako se ne varam – i serijama ‘Disneyland’, nedjeljom u deset prije podne. Znači, najbolje što je Hollywood iznjedrio u kratkoj i dugometražnoj formi. Bilo je i drugih, naravno, ali Warnerovim i Disneyevim crtićima nije bilo premca. Logično, dakle, da su mi to bili i ostali uzori. Od trenutka kad sam se pridružio ekipi ‘Letećih medvjedića’, mentori su mi bili vodeći animatori na seriji. U Beogradu Veljko Bikić i Miroslav Lj. Jelić, u Zagrebu je jedno vrijeme supervizor bio Pavao Štalter, a pomogli su savjetima Zlatko Grgić, Krešimir Zimonjić, Zlatko Pavličić i ostali. Puno toga smo, na primjer, naučili od kamermana.

* Koji su Vam najdraži projekti na kojima ste radili? Oni za koje ste nominirani za Oscara ili neki drugi?
– Jedan od najdražih projekata je svakako onaj prvi, ‘Medvjedići’, kroz koje sam naučio animirati i prošao sve faze u radu na crtanom filmu. Draga mi je serija ‘Lenny and Tweek’, koju sam radio u svojstvu redatelja animacije za njemačku produkciju J.E.P., 2005/06. Posebno mi je drag cjelovečernji irski film ‘Tajna Kellsa’, koji je bio nominiran za Oscara, a u kojem sam bio supervizor animacije za mađarski dio produkcije. Tad sam imao jak predosjećaj da radimo izniman film, koji ima velike šanse za nominaciju. Tu je onda cjelovečernji crtani film ‘Pinokio’, talijanskog režisera Enza D’Ala, koji smo radili u Luksemburgu 2011. i u kojem sam također bio supervizor animacije. Na kraju je, ali ne manje važan, projekt koji me upravo sad zaokuplja.

* Na čemu ste trenutačno angažirani?
– Radim na seriji, koja nije klasična TV serija, jer će biti distribuirana putem interneta. Njezine epizode su interaktivne i pružaju mogućnost gledateljima, da ‘sudjeluju’ u priči. Ali ne u smislu da odrede u kojem će se pravcu ona dalje odvijati. Ovdje će interakcija biti malo drukčija. Ne mogu otkriti puno detalja, pošto je sve još u razvoju i prilično je novo.

Ideja potječe od mog dugogodišnjeg prijatelja i američkog producenta Dona Judda, s kojim sam 1990-ih radio na nekoliko projekata u studiju Pannoniafilm u Budimpešti, a koji me 2010. potražio s molbom da mu se pridružim. Ja sam tako dobio priliku na koju sam godinama čekao, a to je da radim kompletnu vizualnu stranu produkcije, gdje je animacija samo jedna od brojnih faza rada. Sudjelujem u oblikovanju priča i pisanju scenarija, radim na dizajnu likova, grafičkom stilu i svemu drugom, što me kreativno u potpunosti ispunjava. Teško je poželjeti bolji posao. Osim animacije, posljednjih godina sam angažiran i kao grafički dizajner, gdje sam se oprobao u dizajnu maskota i logotipa za različite kompanije, zatim tiskanog materijala, pa čak i web dizajn.

Paralelno s tim, aktivirao sam svoju staru strast ka fotografiji, što mi daje mogućnost da ove dvije discipline kombiniram i tako lakše dođem do željenog rezultata. Na zadovoljstvo mojih klijenata, naravno.

Osim ‘primijenjene’ fotografije, radim i autorske projekte, što je rezultiralo dvjema samostalnim izložbama prošle i ove godine, kao i više grupnih, s članovima mjesnog foto kluba.

Razgovarao: Mustafa Topčagić / Foto: Privatni arhiv Darka Belevskog

www.translate.google.com

---