U Europskom domu u Zagrebu, u četvrtak, 3. ožujka (18 sati) otvara se izložba slikarice Antonije Čačić pod nazivom ‘O nestalnosti oblika’.
Slikarstvo Antonije Čačić procesualnog je karaktera. To manje-više znači da se ono što na slikama vidimo razvija u vremenu te da nosi vidljive tragove toga vremenitog razvoja, kako na razini svake slike pojedinačno, tako i na razini slikovnoga niza, pa čak i od ciklusa do ciklusa. Svaka slika tako je u konačnici sinkrona manifestacija svih svojih faza: krećući od neodređenog, sumarnog oblika i odnosa koji on uspostavlja s podlogom, slikarska se forma postupno usložnjava kroz opetovano, slojevito nanošenje kopreni sličnih, transparentnih površina boje, koje transformiraju početni oblik u složene, uzorkovite strukture, kao i kroz ultimativno preslikavanje gustim, monokromnim površinama koje zaključno definiraju oblik u svome središtu. Na taj način uspostavljenim odnosom oblika i okolnoga prostora postiže se logička dvosmislenost – je li posrijedi trodimenzionalni lik koji lebdi na plošnoj pozadini ili se zapravo ne radi o neutralnoj pozadini, već o novom, samo privremeno amorfnom sadržaju koji poput neke žive tvari guta već postojeći lik, jest pitanje koje ostaje otvoreno. Ovi postupci slikanja u slojevima, gomilanja interferirajućih ploha te preslikavanja koje poništava već naslikano ponavljaju se i iz slike u sliku: jednom započeti proces postupnog definiranja u osnovi dinamičnog, nestalnoga odnosa oblika i onoga-što-nije-oblik ne prati se samo u ontološkom okviru pojedinačnoga kadra, već ga je opravdano vidjeti i kao zbivanje koje objedinjuje čitav slikarski niz; ono što se pojavljuje u jednoj kompoziciji, nestaje već u idućoj, dajući mjesta novim varijantama oblika i odnosa, itd. Takav pristup slikanju stoga pojedinačnoj slici ne daje status dovršene cjeline, nego je tretira kao moment ili etapu jednog načelno otvorenog slikarskog eksperimenta. Isto se može reći i za slikarske cikluse; premda svaki ima i svoju osobnost, oni se kod Antonije Čačić uvijek nadovezuju jedan na drugi, nasljeđujući slikarske probleme i ostavljajući ih nadalje načelno nedovršenim tj. otvorenim za mogućnost nastavka.
Jedna od specifičnosti ovoga ciklusa jest ta da ga prati i ciklus crteža kao autonoman, no s njime ipak povezan dio. Crteži nastaju kao vid pripreme za sliku – opet ne u statusu klasične skice kao puke predradnje za slikanje, već kao razvojna etapa likovnog procesa u kojoj se određeni oblici i strukture promišljaju linearno. Upravo iz toga razloga oni posjeduju visok stupanj već spomenute suverenosti; moguće ih je promatrati kao o slikama potpuno neovisan niz, kojeg odlikuje i snažna figurativna asocijacija; teško se je, naime, oteti dojmu da crteži predstavljaju unutrašnjim organima slične oblike, neodređene traktove kroz koje se odvijaju fiziološki procesi živih bića. Takvo je čitanje međutim teško pak povezati s naslikanim formama, osobito s obzirom na njihov otvoreni kolorit koji u rasponu od tirkizno-zelenih i ultramarin-plavih do intenzivno ružičastih tonova nužno sugerira daleko poetičnija tematska ishodišta.
Pa ipak, analogija postoji; slijedimo li likovnu logiku, oblici na slikama kao i oblici na crtežima organičkog su karaktera, izduženih, razvedenih obrisa i isprepletene strukture. Pružajući se u formatu kao da od nekuda dolaze i nekamo idu, oni sugeriraju protežnost zbivanja – posrijedi nisu statične, egzaktne forme, već neodređene i promjenjive čahure u kojima se događa život. Sva navedena narativna značenja međutim doista su samo metaforička; slikarstvo Antonije Čačić prvenstveno se razvija na osnovi zakona apstraktnog likovnog jezika – u srži je neopterećeno zahtjevom za podražavanjem zbiljskog ili pak nekog izmišljenog svijeta te nastoji postići gustoću i intenzitet vizualnog znaka u njegovom predfigurativnom stanju. Ili, još preciznije, svu koncentraciju usmjerava na moment kada zbir poteza, slojeva, premaza i otisaka počinje značiti nešto drugo od onog što doslovno jest, moment u kojem odnosi postaju važniji od pojedinačnih elemenata ili samobitnih cjelina. U tom času pokreće se proces semioze slike, odnosno proces njezina značenja, kojem Antonija
Čačić u načelu ne postavlja granice; slobodno je moguće intuitivno prepoznavati neke psihotematske poticaje, ne isključuju se čak i referencije na izvanjski svijet, no sve te moguće relacije nikada do kraja ne iscrpljuju potencijal apstraktnog likovnog zbivanja. Toj razini svaka se slika Antonije Čačić uvijek vraća, jer nalikovanje na predmetnu stvarnost jednostavno nije kraj, nego samo etapa u procesu značenja slikarskoga znaka; jer svaki oblik koji iz slikarske materije može nastati, može i natrag u njoj nestati; jer je slikanje uvijek proces pretvorbe, a Antonija Čačić upravo za tu nestalnost vidljivoga svijeta pronalazi likovni izraz.
(Ivana Mance: ‘O nestalnosti oblika’)
Antonia Čačić rođena je 1976. u Zadru. 2001. godine diplomirala je na Arhitekonskom fakultetu, Studij dizajna, a godinu kasnije na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi prof. E. Kokota. 2002. i 2003. bila je stipendistica Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa za poslijediplomski studij u inozemstvu. 2006. završila je poslijediplomski studij slikarstva u Ljubljani u klasi prof. G. Gnamuša. Izlaže na samostalnim i skupnim izložbama, a sudjelovala je na nizu festivala i radionica.
