Stjepo Martinović: Ariadna isprekidane niti (ulomak iz romana)

Ulomak iz novog romana Stjepe Martinovića ‘Ariadna isprekidane niti’, koji je u nakladi ArsIris izašao početkom prosinca. Prva promocija održana je u svratištu Cinkuš na zagrebačkom Gornjem gradu, u organizaciji Marijana Grakalića, autora i voditelja projekta ‘Razgovori pri Žnidaršiću’.

Stjepo Martinović-gitaraSic transit aeterna memoria

Smjernice o implementaciji značajnih datuma i zbivanja iz nacionalnih povijesti ‘jugoslavenskih naroda i narodnosti’ u informativno-ideologizacijski program zvan moralno-političko vaspitanje u popčevski su garnizon nanijele, povodom 11. listopada, makedonskoga republičkog blagdana – Narodnog Heroja!

Iz crnog je mercedesa kotarskoga partijskog komiteta, zaustavljenog nasred piste, starački nesigurnim nogama izašao jedan od onih likova iz prometejske narodno-oslobodilačke epopeje za koje već pripadnici naše generacije nisu mogli vjerovati da su ikad odista živjeli – da su, apstraktno divinizirani u patetičnoj obradi autora pučkoškolskih povijesnih udžbenika – zemljom hodali, žderali i oblokavali se, gluposti srali, zapijevali prsta u uho utisnutog, potomstvo rađali, znojili se i prdjeli… jednako kao i radni narod, te poštena inteligencija, odnosno sav normalan svijet. Mogu si samo zamišljati kako li su kasniji naraštaji doživljavali te žive okamine iz vremena koja ni nama, rođenim u ozračju nezaboravljenih trauma Drugoga svjetskog rata, nije bilo jednostavno shvatiti, a još manje prihvatiti kao vrijednosni okvir… prostor posijan bizarnom topografijom blistavih uzora.

Cinično nepovjerljiv prema svakom Übermenschu još od malih nogu – posljednji čijem sam PR-u nasjeo da je navodno takav, mjesni velečasni, u mojim se očima rastočio za sve toga soja, kad sam ga u sakristiji zatekao utaknutog Njime u Nju među pobožno raskrečenim nogama sveudilj skrušene udove Virginije Rakamarić – promatrao sam toga olinjalog tugovana poput prepariranog tetrijeba u društvenom domu delničkoga lovačkog društva za školskog izleta u Gorski kotar. Kao nešto između uspomene na živo čeljade i… jebatga! ne sijeva mi čega zapravo.

Čudno, ali nije me obuzela ni raznježenost vječitog djeteta u meni prema djedici sijede kose s požutjelim završecima vlási – promatrao sam tog brđanski povisoka mršavog čovjeka pogolema nosa, izgubljenog u za dobar konfekcijski broj preveliku čeličnomodrom odijelu, klimavih pokreta i osmijeha maske halubajskih zvončara kao Nešto neobjašnjivim stjecajem okolnosti naplavljeno na Exerzierplatz garnizona ‘Ilinden’… sablažnjen jednako kao i onda kada sam, na kamenitoj obali otočića Premuda, oblijevanoj valovima prosinačke tramuntane, ugledao poluraspadnutu lešinu boškarina stradalog u izlijevanju neke od istarskih rijeka. Egzotična tjelesina bez traga života…

Narodni Heroj, na štulama kojima je u svih pet neprijateljskih ofanziva hrabro pred smrću pobjegao, teškom je mukom uspio forsirati pet-šest metara brisanog prostora do govornice dimenzija i izvedbe verdunskog grudobrana, te se ondje – spasonosno se primivši njegovih stranica rukama, reumatskim artritisom preobličenim u tetrijebove kandže – najprije nakašljao, potom otpio gutljaj vode iz čaše uz mikrofon, kucnuo noktom srednjega prsta po mrežici te vražje sprave i (vjerovao da je) uskliknuo ‘Drugovi vojnici – zdravo!’

– Zdravo! – razleglo se među garnizonskim zgradama, obojeno istom šuplje-limenom jekom razglasnih zvučnika što sam je prepoznao u gluho-maglenoj noći dolaska; postrojena je vojska jedva dočekala da se neki kurac počne događati, jer ni dvosatno dreždanje u stavu voljno nije bilo baš neko erotsko iskustvo… i tako je istaknuti sudionik oružano-oslobodilačke faze socijalističke revolucije – u tišini nalik onoj kada dirigent s podignutim štapićem stoji pred orkestrom spremnim za erupciju gromoglasnim fortissimom – otpočeo ono što se tada zvalo mističnom riječju evokacija:

– Gledam vas… tako mlâde… polétne i snâžne… nepokolebljive na putu socijalizma… bratstvá i jedînstva… ispunjene vjerom… na branîku slobodne nam otadžbine… samouprâvne i nesvŕstane… pod hrabrim i genijalnim vodstvom… herójskoga Maršâla Tîta… – nizao je dolutali iz legende… obrušavajući se vrletima zetskih akcenata… zboreći staccatom svoga teškog disanja… prizivajući mi u sjećanje… taj trohej zagušljivi… taj zvučni teški jamb… a drobeći si krhku auru svakom ispraznom frazetinom i jedino sažaljenja vrijednim šištanjem iz grudi… kojim je utaman nastojao poduprijeti stereotipno guslarenje… jer je njegov glas vjerojatno posljednji put gromko odjeknuo gudurama Sutjeske ili širinama srijemskoga fronta. Toj izblijedjeloj uspomeni na junačku glasinu nije pomagalo ni pojačalo kranjske ‘Iskre’ od 50 W… zapravo, možda i bi, da ne bješe bizarnoga halo-efekta razglasnih zvučnika – nalik sustavu za distorzijsko multipliciranje jeke, što ga je smislio neki zajebant odlučan u nakani da se govornikove riječi jedna s drugom križaju tako da se u letu krvnički međusobno iskasape, jedna se drugoj grkljana maši i nemilice se pokolju do potpune nerazumljivosti.

Irena Šekez Sestrić, Stjepo Martinović i Marijan GrakalićSpontano sam pogledom potražio Viktora Šarića: kao opsjednut pretraživao je asfalt pred čizmama u potrazi za četverolisnom djetelinom, već histerično nujan što nikako da je zamijeti ondje gdje nikad ni iznikla nije; Velimir Goić provjeravao je koliko kasni Boeing 707 Olympic Airwaysa na liniji Frankfurt-Atena (jebatga! mnogo… na nebu savršeno vedrom za motrenje još ga nije bilo ni od korova), dok je Igor Lenger – jedini od naših koga sam još mogao vidjeti u postrojenu mnoštvu – prebrojavao virove u dravskoj matici, ali samo posve pravilno-kružne, ne uzimajući u obzir eliptične ni one oblika osmice… prvo nizvodno, pa natrag, uzbrdo prema Varaždinu.

Dogodilo mi se, u sljedećem trenu, da sam – kao i mnogo puta ranije u apsurdnim situacijama – nesvijesno iskoračio u neku paralelnu (ne)stvarnost: ta je, potaknuta ritmom jeke iz limenih zvučničkih truba uz rub piste, bila nevidljiva, oblikovana samo valovima elektronikom pojačanih i obezličenih Herojevih rečenica, svedenih na brujanje nalik glasanju daleka napuklog zvona… molitvenom mrmljanju tibetanskih monaha… kloparanju kotača vlaka, što ih usnuli putnik više naslućuje negoli čuje pri svakomu njihovom nailasku na dilatacijski razmak među tračnicama… vlaškoj bajalici… moldavskoj uspavanci… aliteraciji u deseteračkoj pjesmi, što hipnotičkim ponavljanjem slušatelja prevodi nevinog preko rasjelina pamćenja.

Trgnuo sam iz te snolike praznine kad se prostorom među kasarnskim blokovima začuo pljesak tisuća dlanova, ponajviše nalik bubnjanju proloma oblaka po salonitskim krovovima – Narodni Heroj, bjelodano odmjerivši duljinu litanije izdržljivošću staračkih nogu, nijemo se i nadalje držao hrastovine grudobrana kao posljednje splavi na burnu moru, nimalo razgaljen prijemom, što me nemalo začudilo (oguglao, valjda – ili svjestan da ga nitko zapravo nije ni slušao?), a promatrajući esembe masu posijanu stotinama slično-bezličnih fizionomija kao u pravilnim redovima zasađeno bodljikavo grmlje… koje mu prijeti obrastanjem, zatvaranjem prolaza u gustišu kroz koji, na rasklimatanim veteranskim nogama, teško ili nikako može uteći.
Kad mu je bilo dosta aplauza, osvrnuo se oko sebe, bjelodano u potrazi za onim tko će mu pomoći da se vrati na udobno sjedalo kotarsko-komitetskog automobila; ali, zapovjedništvo garnizona drugačije je planiralo: Narodni Heroj morao je objedovati s oficirskim korom, počastiti se legendarnim Dimitrijevim Pasuljom – onaj što ga je Sine Mitre kuhao nije se smio pisati malim slovom, a niti nazvati grahom! – te ispričati čuvarima Svetoga Graala NOB-a, u njima namijenjenu dijelu blagovaonice, kako je to sve zapravo-i-uopće bilo.

Iz te se uredno održavane prostorije zatim čuo neobuzdan smijeh – nije vrag da je veteran s dušom u nosu naprasno živnuo, pa počeo pričati retardirane partizanske pošalice?! – a uskoro i harmonika: poručnik Načić, za prijatelje Taško, inače Ozren i ni u kakvom rodu sa sjajnim beogradskim komičarom, rastezao je mijeh dok se iz oficirskih grla prvo začulo ‘Sa Ovčara i Kablara’, a nedugo zatim, etničko-patriotsko i gostu u počast, ‘Oj, svijetla majska zoro…’

Nakon ručka, već po navadi, naša se zavjerenička ćelija zaputila prema ‘mojoj’ biblioteci, odnosno vojničkom klubu – kadli, jebote, eto za petnaestak minuta cijeloga oficirskog čopora, s putujućom izložbom metalne galanterije marke IKOM (pukovnikom Bjelopavlovićem) na čelu… i Narodnim Herojem!… za nama.

– Otvori spomen-sobu, profesore! – doviknuo mi je kapetan Vranković još s početka staze prema baraci. – Je li sve čisto i u redu?
– Naravno, kao i uvijek – odgovorio sam, uvjeren da tako i jest, jer sam prostoriju s memorabilijama Prve makedonske konjičke brigade, čije je tradicije – kako se ponosno tvrdilo – naš bataljon njegovao, temeljito sredio po preuzimanju dužnosti, a otada se nije našao nitko toli shizofrene znatiželje da bi htio zaviriti u nju, dok je još manje mene spopala sadomazohistička žudnja dostatna za takav ispad.

Otključao sam taj amaterski postavljen brigadni muzej – hladan i uronjen u težak vonj po gljivicama i plijesni, jer se spomen-soba nije tjednima provjetravala, a još manje grijala – ali društvu podgrijanu salvama mastike i ‘kartonima’ lošega makedonskog vina to nije ni najmanje smetalo. Kapetan Lazar Anđelković, komandantov pomoćnik za pozadinu (nije mu zadatak bio ono što sam pomislio, kad sam prvi put čuo njegovu funkciju!), Narodnom je Heroju i ostalim gostima objasnio porijeklo i značenje eksponata… što su svi pratili u pobožnoj tišini, kako i dolikuje evokaciji u tako uzvišenoj memorijalnoj instituciji – a onda je suhonjav starac u čeličnomodromu konfekcijskom odijelu najprije kao ukopan zastao pred uvećanom fotografijom skupine partizana, obješenom na sjevernom zidu prostorije, i netremice se u nju zagledao, da bi mu trenutak potom brada zadrhtala kao da s naporom učvršćuje rasklimatano zubalo, bljedunjavo se sive oči napunile suzama, a iz dubine bića do bezbojnih usana doprla izlomljena, jedva razgovjetna rečenica, izrečena – kao i njegov govor na pisti – u ritmu sopljenja iz staračkih mu grudi:

– Komânda naše brigâde!… Treće proleterske sandžačke… četeres i druge na Mak’jenu… eno mene, drugi slijeva… oní u sredini je Volođa, Vlâdo Knežević… komandat… do njega politički komesar… Jakić Veljo… a desno, na kraju, Tršo… Rifat Budžević… nijedan odâvno živ, osim mene kukâvna… izgiboše k’o junâci… a ja – durám li durám, k’o zadnja rđa… ni smrt me neće!
– Ma, stani!? – pukovnik će snebivajući se. – Tu piše Komanda Prve makedonske konjičke brigade, Kruševo, 1942. godine.
– E, bogumi Bjelopâvloviću, nîje! Ne more bit’ nikako. To smo mi prije napada na Prôzor, sredinom jula četeresidruge – pobunio se Narodni Heroj, otirući suze brižno izglačanim i presavijenim rupčićem.
– Greška neka, nema bit’ što drugo ? Blažo će Milunović, zapiljivši se u loš reprint izblijedjelog originala. – Bogumi, ôđe ja ne bi pozn’o ni rođenog oca.
– A poznaš li mene, kapetane? Drugi slijeva… eno oní s redenîcima preko grudi – Narodni će Heroj glasom vapijućeg u pustinji, prošaranoj trnovitim busenjem zloguke sumnje.
– Pa, svi imaju redenike preko grudi… a i nazuvke ukriž oputom povezane, baš k’o komiti. Ovaj, makedonski partizani – u čudu će i kapetan prve klase Miroslav Jeremić, zapovjednik Druge čete. – A uniforme… svakakve, ništa se po njima ne poznaje. Samo mi se ona na ljudini u sredini čini starojugoslovenska, srpska…
– Ma, ‘judi… čemu nagâđanje?! Evo mene, po sreći il’ nesreći, žîva među vami… a ko bi mog’o bolje znat i ko je na slici, i đe je nastala – Narodni će Heroj ogorčen dvojbama većine nazočnih o stvarnom identitetu partizana na prastaroj fotografiji, zapisu očito ne baš savršenim aparatom – nije to mogla biti trofejna njemačka Leica – a i filmom visoke svjetlosne osjetljivosti, suviše zrnatim i s previše izraženim kontrastom.
– A kakav je čin onda imao taj… Volođa?
– Misliš, komandat Vlado Knežević? – Narodni Heroj upitao je bojažljivo, zamjetno strahujući od onoga što bi se iz njegove informacije moglo ispiliti. – Majôr je bio, jer je Kraljevsku vojsku, nakon rasula, k’o kapetân prvé klase napustio.
– Onda, bogumi zemljače, nije on oni u starojugoslovenskoj uniformi – Blažo će Milunović, presječen ledenim pogledom pukovnika Dušana Bjelopavlovića. – Taj ima tri kapetanske crvene zvijezde izvezene na rukavu.
– Bogumi… jes’ – zaustio je zapovjednik garnizona ‘Ilinden’ nakon pune minute sveopće šutnje, videći da se mora složiti s onim što i njegove oči vide, ali se Narodni Heroj nije dao pokolebati.
– Niti jes’, niti more bit’! A jesam li ja oni drugi slijeva? – veteran s Makljena hvatao se za popriličnu sličnost lika na fotografiji s njegovim možebitnim izgledom prije dvadeset i osam godina.
– Bogumi, mog’o bi bit’… po nosu i po čelu, samo ti je kosa, što ispod šajkače viri, crna i kovrčava – pukovnik će promatrajući sliku posve izbliza, služeći se naočalama, a držeći ih u ruci, kao filatelističkom lupom.
– Ne misliš valjda da sam se sijed rodio! – Narodni Heroj nije više bio samo ojađen tolikom sumnjičavošću, nego i ljutit, maltene bijesan. – Da mi je tebe viđet’ za dese’… petn’es’ godina… a nijesi proš’o ni pô moji’ jâda!

Stjepo Martinović-Ariadna isprekidane nitiDušan Bjelopavlović prvi je shvatio da potraga za istinom o tomu tko zaista jest na spornoj fotografiji, gdje li je snimljena i kada, postaje sve više nalik ganjanju lisice mješte koje će gadna vučina iz čestara iskočiti – što bi bilo sve prije negoli domaćinski prema ostarjelom junaku eN-O-Bea, koji je, uostalom, najmanje kriv što je, ili neuk netko pogriješio ispisujući legendu pod sliku, ili što mu je memorija dotle izblijedjela da zapovjedništvo Treće proleterske sandžačke brigade vidi na fotografiji na kojoj bi netko treći prepoznao sudionike španjolskoga građanskog rata u brdima Galicije… ili pripadnike grčke prokomunističke armije negdje u Egejskoj Makedoniji (štoviše, upravo je onaj drugi slijeva izrazito sličio Nikolaosu Zachariadisu, a desni do borca u sredini zapovjedniku ELAS-a Markosu Vafiadisu, dok je brdo – jebatga!… brdo).

Pukovnik je stoga neopazice svojima dao znak glavom da se povlačenjem bez gubitaka završi obilazak nedvojbeno zbrkanog relikvijarija – ali, mast je definitivno otišla u propast. Narodnog Heroja više se nije dalo utješiti: spopalo ga bješe ridanje iz dubine bića, lio je suze obilate i pregorke… povod kojih nam svima bješe jasan, ali i uzrok nikako ne.

– Jebote, al’ se matori naroljao! Ni sebe ne ume da prepozna, a nekmoli bi tog… Volođu ? Uroš Mitrović nije patio od suvišne dvojbe o porijeklu veteranove tuge pregoleme.
– Nije to – neočekivano se oglasio Jaroslav Draganović. – Mitomanija, dječaci. Stari je odavno uvrtio sebi u glavu, a višegodišnji šušur oko njega u tu ga je fantaziju i posve uljuljkao, da je bio manje-više na svakomu važnom mjestu, u svakoj prijelomnoj situaciji od četrdesetprve do kraja rata… pa kako ne bi bio i na Makljenu u lipnju četrdesetdruge! Bi li Prozor ikada pao da njega nije bilo ondje?! A to što ova slika vjerojatno nema veze s Trećom proleterskom sandžačkom… s bitkama na Neretvi ni s njim, tim gore po činjenice, kako se kaže, kad se pokažu zaprekom istinitijoj istini.
– Hm, čini se da si ga savršeno snimio – priznao je Šibenčaninu i obično krajnje skeptični Teobald Marčec.
– Teško bilo! Nego, cijelo vrijeme, otkako sam ga na pisti čuo kako podgorički zavlači, pitam se kako to da su nam, uz makedonski Dan ustanka, doveli abšisanoga Crnogorca…
– Pa, jebote, tu barem nema tajne! Oba trojica makedonskih prvoboraca odavno su u podzemnom bataljonu! – iznebuha se oglasio Vinko Martinić, momak iz koga je riječi inače trebalo čupati užarenim kliještima.
– Bog-istina! Kao što je Bjelopavlović morao posuditi zemljaka iz crnogorskog odjela zbirke voštanih figura u beogradskomu Vojnom muzeju, tako komanda IV armijske oblasti, otkad je nastupilo ovo da jedinice JNA u Makedoniji moraju nositi imena makedonskih partizanskih vođa i odreda, muku muči nalazeći ih dovoljno za sve kasarne i bataljone – sarkastično je dočekao Izidor Plusquamperfektni Kunštek, prije nekog vremena koncenzusom povijesne jezgre (kojeg li talambasanja!) napireni grebator, pa onda opet prešutno pripušten u društvo poput džukca koga se trpi dok ne dodije rasijavajući buhe.

Tako smo, kao da ispratismo poštara koji nas je presenetio viješću o smrti tetke od duše odiljene u dalekom vremenu i svijetu, šutke promatrali umuklu skupinu u svečanim oficirskim uniformama u odlasku s predstave razjebane pogrešnom replikom glavnoga glumca – u sredini koje je, gorko plačući, bitku sa silom težom na jedvite jade u pat-poziciji održavao smežuran starčić u čeličnomodromu… nekako najednom posivjelom odijelu… prorijeđenih bijelih vlasti sve žućih na krajevima… oko koga više nije lebdjelo ni frtalj pramena aure kojom je blistao izlazeći iz mercedesa kotarskoga komiteta SKM na pisti popčevske kasarne… prije nepune dvije ure vremena. A jebatga! – tako prolazi vječni spomen… vječnaja pamjat, što bi rekao stric Sofije Gocevske!

Sic transit aeterna memoria…

Pročitajte još: Ariadna isprekidane niti

Tagged: , , , , , , , , , , ,