U zagrebačkoj Galeriji PM, umjetnici Azra Svedružić i Demirel Pašalić postavit će izložbu pod nazivom ‘Welcome’, čije je otvorenje u utorak, 13. listopada u 19 sati.
Nema ljudi. Jer nema ljudi.
Je li riječ o ičem drugom do li o zemljovidu patnje, kartografiji bola, panoima užasa, brojevima straha? Sveta birokracija, eto, toliko je vulgarna ta realnost, da je sakralna. Njen sadržaj: ravnodušje. Forma: statistika. Nebitno: bitno. Sporedno: hitno. Kvantiteta: beskrajno umnožavanje. Kvaliteta: erozija odgovornosti. Sveta birokracija – kompleksnija i od umjetnosti. Nema ljudi, samo otisci.
I u toj hrpi papira, papirića, restlova, otpadaka, okrajaka, slijepljenih ostataka svijeta kojeg više nema, uobličuju se arte fakti, čvrste činjenice, anamorfoze, naslage šutnje, ništoće i nedostajanja. Mi gulimo taj luk u pet slojeva, spajajući pet točaka crtamo čovjeka, tražimo srce koje kuca izlažući:
– sinonim umjetnosti, slikarstvo, skriveno da bude nevidljivo tkivo živih: uništena, nedovršena, s greškom, prazna slikarska platna omotana poput paketa u potrazi za adresom;
– iz međuprostora, onog prostora između jezika, između priča, bilježimo priče iz međuvremena, priče koje traže čitatelja;
– potrganu, rastavljenu, istrošenu tastaturu dignutu na razinu vrijednog izloška;
– booking putovanja izvan stvarnosti;
– i dom. Kuću, Utočište, The Home, La Casa, Das Haus, DOM!
A ljudi? Nema ljudi. Samo Drugi. I zato u suludom trku da dosegne utopijsku geografsku širinu i dužinu sanjanog doma, da dosegne matematički točnu obmanu koja će konačno opravdati život proveden i sveden na prazninu preživljavanja, taj Drugi koji je stranac, izopćenik, apatrid, bjegunac od grabeži i ratova – udara ravno u zid Tvrđave Europe. A onkraj zida plemeniti zapadnjak što stoluje iza kabineta ideja, uznemiren je: njegovo precizno tkanje narcisoidne dosade suočava se sa nevidljivima, neželjenima, prezrenima; u njega bulji gomila ‘mulitkulturalnih otpadaka povijesti'(Žarko Paić). Nema eskapizma, makar im je kretanje bijeg. Nema ljudi, samo ostaci.
Ova niska, niz, ovaj friz od ‘siromašne umjetnosti’ je slagalica tjeskobe, u njoj nema ništa estetsko ni impresivno, ovo djelo je mučno jer kruži tražeći strpljenje, iznova i iznova. Povijest se ponavlja uvijek kao farsa. Ali, ova izložba bez velike geste šapće: umjetnost možda ne može mijenjati svijet, ali može mijenjati svijest, stav, srce. Jesi li ti srce koje kuca?
I na kraju, ipak dosadno?
Reci, koja je tvoja izlika za ravnodušnost?
(Azra Svedružić & Demirel Pašalić)
Azra Svedružić (1969.) likovna je i multimedijalna umjetnica iz Zagreba gdje je 1996. zavšila Akademiju likovnih umjetnosti. Djeluje u više disciplina: eksperimentalan film i video, konceptualna umjetnost, instalacije, multimedijalni projekti, likovna umjetnost. Svoje projekte do sada je izlagala na 23 izložbe te je sudjelovala i na 23 međunarodna filmska i video festivala u Sloveniji, Njemačkoj, Velikoj Britaniji, SAD, Kanadi, Cipru, Srbiji, Španjolskoj, Grčkoj, Turskoj, Rusiji, Čileu. Od 1998. članica je HDLU-a.
Demirel Pašalić (1975.) je fotograf, snimatelj, glazbenik i multimedijalni umjetnik iz Zagreba. Studirao je na FAMU (Filmová a televizní fakulta Akademie múzických umění) na odsjeku za filmskog snimatelja 3F, u Pragu, Češka Republika. Od 1996. kao suradnik, producent i autor sudjelovao je u stvaranju desetaka kazališnih predstava, nekoliko igranih i eksperimentalnih filmova koji su prikazani na brojnim međunarodnim filmskim i video festivalima. Kao glazbenik i skladatelj aktivan je autor i izvođač, te je od 2003. član HGU-a. Od 2007. član je i ULUPUH-a.
