Johann Sebastian Bach svoju zadaću kantora u Leipzigu nije izvršavao kako treba. Je li doista bio lijen ili je zapravo imao “pametnijeg posla” i svoju snagu čuvao za ono što je stvarno volio – za glazbu i skladanje? – propituje Deutsche Welle.
Nešto prije Božića, znanstvenici iz Bachova arhiva u Leipzigu naišli su na pravu senzaciju. U arhivu grada Döbelna, u Saskoj, Michael Maul pronašao je pismenu prijavu za radno mjesto datiranu godine 1751.; znači, godinu dana nakon smrti Johanna Sebastiana Bacha.
Njome se Gottfried Benjamin Fleckeisen prijavljuje na natječaj za mjesto kantora u crkvi u Döbelnu. Između ostalog, on navodi kako je ‘čitave dvije godine radio, skladao, dirigirao i vodio zborove u crkvama Sv. Tome i Sv. Nikole u Leipzigu’ te kako je ‘ove zadaće s uspjehom i čašću položio’. Iz biografije Fleckeisena se može rekonstruirati da se ‘ove dvije godine’ odnose na razdoblje između 1744.-1746.godine.
Ova priča i tekst ne bi bili toliko spektakularni da nije riječ o slijedećem: Johann Sebastian Bach bio je od 1723. godine pa sve do svoje smrti glavna i odgovorna osoba za sva crkveno-glazbena zbivanja u spomenute dvije crkve u Leipzigu. Pod time su se naravno podrazumijevale i sve one zadaće koje je kao svoje poslove naveo i spomenuti Fleckeisen, inače Bachov učenik. Drugim riječima, to bi moglo značiti da veliki majstor svoju dužnost na položaju kantora crkvi u Leipzigu nije u potpunosti obavljao već ju je delegirao na druge. Zašto? Je li Johann Sebastian Bach bio zabušant ili za to postoji neko drugo objašnjenje?
Opširnije na: DW
Autor A. Boutsko, R. Fulker / Ž. Telišman
Urednik Nenad Kreizer
