U našoj rubrici Bookmark objavljujemo književne osvrte Damira Vujnovca na domaće i strane naslove. Za ovu priliku odabrao je knjigu Ivice Prtenjače ‘Brdo’ (V.B.Z., 2014.)

‘Tražio sam umor tijela, prazninu uma, mir srca. Previše.’

Možda nije previše?
Sigurno nije previše. Sve što će čitatelj tražiti od romana ‘Brdo‘ – to će i dobiti. Dobit će bijeg od šablona i učmalosti, dobit će povratak čovjeku i (njegovoj) prirodi. Dobit će obračun sa samim sobom.

S vremena na vrijeme nije loše napraviti inventuru, a Ivica Prtenjača svoju je smjestio na vrh brda nekog otoka, oprostio se od dosadašnjeg života na tri mjeseca (a možda i na dulje) tražeći sebe i svoj mir. Boraveći tako u nepoznatom, s ograničenim prilikama za komunikaciju sa svojom vrstom on ponovno otkriva prirodu i život, preispituje vlastitu prošlost i svoje postupke. Ta osama u kojoj se stalno netko nalazi biva inspirativnijom od užurbanog grada punog ljudi koje ne zanima ništa osim njih samih.

U nizu crtica nekad povezanih tijekom radnje, a nekad samostalnih, Prtenjača svoje dane reže potresnim pričama, slikama kojih se nije lako otarasiti. Susreti sa samim sobom i svojim strahovima otvaraju još brdo toga što u ovu priču nije stalo.

Nekoliko okrutnih ali lijepih metafora prolaznosti u romanu dobro stoji uz kraj koji je možda početak. Novi početak. Početak života romana koji s pravom nosi prošlogodišnju književnu nagradu VBZ-a.
Dobar u svakoj svojoj namjeri, uvjeren u smisao života, kaže da je na brdo došao prodisati, no možda je tek silazeći s brda uhvatio pravi ritam disanja i dao ga romanu neka diše dalje.
Izgleda da je pokušaj bijega od ljudi i od samog sebe najbolji način da se upoznaš, kao i da upoznaš ljude oko sebe…

‘… na mjestu gdje sam se pokušavao skloniti od ljudi, ja sam ih upoznao bolje nego igdje i ikad prije.’

Pročitajte još: Ivica Prtenjača dobitnik V.B.Z.-ove nagrade