U našoj rubrici Bookmark objavljujemo književne osvrte Damira Vujnovca na domaće i strane naslove. Za ovu priliku odabrao je knjigu Marine Vujčić ‘A onda je Božo krenuo ispočetka’ (Hena com, 2014.).
‘Ovo, uostalom, i nije putovanje. Ovo je odlazak.’
Ma, sve je putovanje, čak i ono kad se nikamo ne pomakneš. S knjigom o Boži koji je krenuo ispočetka, putovanje je zajamčeno.
Slika Bože Belamarića koji nakon dvadeset i šest godina vlakom ponovno putuje u Zagreb, kao onomad kad je, noseći stari kožni kofer, putovao na studij, ispraćen od roditelja sigurnih u njegov neuspjeh, početni je prizor izuzetnog psihološkog romana.
Sad, toliko godina kasnije, junak romana kreće prema životu koji je dugo odgađao. Odlazi od ljudi i sredine u kojoj je živio, bez pozdrava i bez namjere da im se ikad više vrati. Bijegom želi promijeniti sve čime, u dosadašnjem životu, nije zadovoljan. Karakterizacija likova u romanu duboka je i potpuna, savršena za razumijevanje njihovih obrazaca ponašanja. Autorica zna pažljivo promatrati ljude, a u svoj glavni lik potpuno je ušla i čitatelju se čini, budući da je roman pisan iz pozicije sveznajućeg pripovjedača, da ona misli glavom Bože Belamarića. Odlični opisi unutarnjih stanja junaka isprepleteni s njihovom okolinom stvaraju bogate, opipljive slike. Intimne su scene znalački prikazane, a autorica čak i kušanje hrane uspijeva naelektrizirati dozom erotike.
Božino otkrivanje sebe nije bezbolno. Tjeskoba izvire iz slova na stranicama ove knjige, dok se Marina Vujčić bavi psihoanalizom njenog književnog lika i dočaravanjem njegovih unutarnjih stanja. Ona se, istovremeno, mudro zabavlja i poviješću filozofije te njenim protagonistima. Ulazi u najsitnije djeliće Božinog bića, analizira smisao njegovog života i unutarnjim monolozima otkriva cijeli svijet tog lika oko kojeg je uspješno izgradila roman. Dubina kojom autorica opisuje Božu i njena širina pogleda na Božin svijet, dostatne su za jedan cijeli roman i kad bismo sve druge likove izbacili iz njega.
Božo je krenuo, otišao, no čitatelj uistinu mora sam okrenuti sve stranice ove izvanredne knjige ne bi li saznao je li taj lik, kojeg će u međuvremenu zavoljeti, uspio pobjeći od sebe. Ostaje pitanje može li se čovjek promijeniti, okrenuti novu stranicu i zaboraviti (vlastitu) prošlost? Možda postoji način…
‘Može se pritajiti. Kao slijepi putnik koji nije kupio kartu za život pa ga mora cijelog provesti u potpalublju, skriven iza hučećeg motora koji pokreće sve sudbine osim njegove.’
