U našoj rubrici Bookmark objavljujemo književne osvrte Damira Vujnovca na domaće i strane naslove. Za ovu priliku odabrao je knjigu Svena Popovića ‘Nebo u kaljuži’ (Meandarmedia, 2014.)
‘Kod mene je nešto pošlo po krivu.’
Generacija ljudi rođena krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća dobro se snalazi. To uopće nije propala ili izgubljena generacija, iako su stigli nakon rock and rolla, novog vala, bratstva i jedinstva… Sven Popović to potvrđuje.
Dobro otvaranje knjige, ne znam bih li je ipak nazvao romanom, zbirkom priča nove proze u trapericama ili nekako drugačije, zove na čitanje koje lijepo teče i kroz odlične i kroz manje uspješno napisane odlomke. Kad vam se knjiga dopadne odmah, na početku, rijetko kad ćete je ostaviti i prekinuti čitanje. Čak ni ako izgubite nit čitajući, nećete se dosađivati nego ćete s Eliasom plutati svemirom i brojati zvijezde ili štogod drugo. Kombinacija zbilje s imaginacijom, snovima i mladosti, proteže se kroz puno prijateljstva i puno ljubavi. Ne znam hoćete li se složiti sa mnom, no knjiga je puna ljubavi iako je ta ljubav često u, naoko, drugom planu.
Stil pisanja ovog autora mogao bih prispodobiti mladiću koji stoji naslonjen na stup tramvajskog stajališta, jedne ruke u džepu od traperica, a u drugoj mu ponekad vidimo pivo, nekad cigaretu, možda nekoliko vinilnih ploča. Objašnjava nekoj ‘slučajnoj djevojci’ što je zadnje napisao, citira autora neke kultne knjige, sve u cilju njenog osvajanja. Tako on osvaja i čitatelja ili čitateljicu.
Neke su priče čvršće, a neke labavije međusobno povezane, no sve su pune dobre glazbe koju je moguće čuti čitajući o odrastanju, samoći, traženjima sebe ili pak o mašti koja je ponekad sasvim dječje neiskvarena. Opijanje ili povlačenje pokojeg jointa i mladenačko filozofiranje nikako nije u opreci s time. Te halucinacije, fantazije i snovi odvajaju nas od svakodnevice, tako je dobro opisujući. Dobro je dozvoliti svom luckastom ‘ja’ da povremeno ispliva na površinu.
‘Mislim da bi svijet možda bio ljepši da smo svi pomalo blentavi.’
