U našoj rubrici Bookmark objavljujemo književne osvrte Damira Vujnovca na domaće i strane naslove. Za ovu priliku odabrao je knjigu Tamare Kučan ‘Indigo’, objavljenu 2016. u nakladi Urban Arta.
‘Susret sa samim sobom najbolniji je rastanak.’
Sad već znam, priči koju napiše Tamara Kučan treba se prepustiti. Treba je strpljivo čitati jer ona ne započinje eksplozijama, vatrometom i fanfarama. Kad se, odjednom, nađeš usred priče, kad drhtiš nad sudbinom lika s kojim se identificiraš, kasno je za uzmak. Priča već drma tvoje temelje, ruši predrasude i otvara nove neslućene svjetove.
Mudro spajanje stereotipa i neočekivanog daje čitatelju dojam prividne sigurnosti iz koje svako malo iskače neka bodlja koja pogađa u najranjivije mjesto. Tamara se, uništavajući sudbine svojih likova, poigrava s unutarnjim mirom čovjeka koji okreće stranice, no ne želi prestati čitati jer snažne emocije kojima je zarobljen traže još. Još straha, još više strepnje. I oni neskloni čitateljskom mazohizmu brzo će se predati i pustiti autorici da ih odvuče u svijet koji je, po običaju, odlično istražila. Napravila je svoju domaću zadaću i zaslužila za to čistu peticu. Svaki drugi manje studiozan pristup ne bi rezultirao ovakvom dubinom priče i silinom izazvanih emocija.
Knjiga se djelomično naslanja na prethodni roman ‘Peščani sat’, no savršeno funkcionira i ako se čita sama za sebe. Nemogućnost izlaska iz vrtloga razorne mašte i fatalne ljubavi autoričin je potpis koji se provlači i kroz ovaj roman o izazovu, čežnji i opasnosti. I stari, već znani, i novi likovi koje Indigo donosi nisu samo plod mašte već su osobe sa svim svojim dobrim i lošim danima, usponima i padovima, željama i strahovima. Osobito strahovima. Kažu da je pisac uspio u svom poslu kad čitatelja uspije vezati za svoje likove, kad čitatelj zaboravi na vrijeme, kad svjesno žrtvuje svoj sljedeći dan odlučivši noć provesti uz priču od koje se ne može odvojiti. Ako je tome tako, a tvrdim da jest, Tamara Kučan je uspjela. U stvari, ona to uspijeva svakim svojim novim romanom više. Ona raste, uči, razvija se i razvija svoju publiku koja raste s njom. Njezine snažne misli koje pretače u pitke dijaloge i poruke koje odašilje svojim pisanjem daju mi zaključiti da imamo književnu zvijezdu čiji će divan sjaj tek obasjati našu čitateljsku regiju.
Priznajem da najčešće bježim od (pre)debelih knjiga i petsto stranica mi se čini sasvim dovoljnim prostorom da netko ispriča svoju priču. Ovaj se triler Tamare Kučan smjestio upravo do te moje nevidljive granice, no da je imao i još dvjesto stranica – pročitao bih ga u dahu. Nestrpljivo se veselim čitanju njenog sljedećeg romana, iako… ‘Želje su opasna stvar. I Bog i đavo spavaju u njima.’
