U našoj rubrici Bookmark objavljujemo književne osvrte Damira Vujnovca na domaće i strane naslove. Za ovu priliku odabrao je knjigu Zorana Ferića ‘Djeca Patrasa’ (V.B.Z., 2014.)
‘Inače, oduvijek sam se zaljubljivao u nesreću.’
Odlično otvaranje knjige često je pravo jamstvo dobre priče koja nas očekuje. Ferić prvom rečenicom odmah privlači i ne pušta čitatelja da roman ispusti iz ruku dok ne okrene njegovu posljednju stranicu.
Ovaj roman, pročitan u jednom blagdanskom poslijepodnevu, obiluje znalački napisanim snažnim trenucima, no ni u čemu ne pretjeruje. Svega ima točno koliko treba. Dok se nove slike grade stare se razgrađuju, ali ostaju dobrim temeljima za sve što nakon njih slijedi. Osjećaji bujaju i nepovratno uvlače čitatelja u priču.
Lakoća pripovijedanja Zorana Ferića i dobar osjećaj za plasiranje novih informacija u pravom trenutku, čine roman lakim za čitanje i u trenucima tragedije koja čovjeka oslobađa od nebitnih stvari kojima se inače sklon opterećivati. Njegov se (anti)junak gubi u svom svijetu ne libeći se pokazati kako se iz dana u dan deformira. Emocije se miješaju, pripadanje s odvajanjem, želja s odbijanjem. Ljubomora se snažno uvlači u svaki kutak priče koja ponekad odlazi sasvim neočekivanim smjerom.
Bolno stvaran i okrutan, ovaj se roman čita u jednom dahu. Bez mnogo napora vizualiziramo sve opisane situacije i shvaćamo odnose među likovima iako ih pisac ocrtava praveći se da ne zna što se, u stvari, događa. U kidanju jednog životnog razdoblja od sebe on kida sebe od stvarnosti i ponekad se ponaša kao promatrač vlastitog života.
Ovdje se mašta pretače u stvarnost, seks ne djeluje vulgarno, a iščekivani raspleti istovremeno donose i mučninu i olakšanje. To je tako stvarna priča o ljudima, sudbinama i vremenu, o crnom humoru kojim život obiluje.
Nedokučiv mi ostaje jedino razlog zašto naslovnicama Ferićevih knjiga dominira njegovo ime (prezime) nad nazivom romana. Radi li se samo o marketingu ili je i to dio neke križaljke koju treba strpljivo rješavati dok se ne popuni i zadnji kvadratić?
‘Svijet je križaljka, ali obično trebaju godine da se to shvati.’
Pročitajte još: Bookmark: Ljiljana Matković – Czarna Madonna
