Branislav Glumac: Cjediljka za perfekt

Profil je objavio autobiografsku knjigu Branislava Glumca ‘Cjediljka za perfekt’ u kojoj se nalaze zapisi o zgodama s najvećim imenima svoga vremena: od Krleže i Murtića do Vesne Parun i Nadarevića.
Cjediljka za perfekt-Branislav GlumacAutor popularnog romana ‘Zagrepčanka‘ u ovoj autobiografskoj knjizi piše na lirsko-nostalgičan, ali povremeno i humorističan način o svojemu životnom putu. Cijeli život Branislav Glumac proveo je kao pisac slobodnjak, profesionalni književnik te povremeni novinar i urednik, objavivši tridesetak autorskih knjiga, antologija, zbirki razgovora i zapisa. Ekstrovertiran, društven, od 1957. godine – kad je došao iz Virovitice na studij u Zagreb – dobro je upoznao ne samo sve naše vodeće književnike, već i zagrebačke likovne umjetnike, glumce, filmske i kazališne redatelje, novinare, sportaše… Družio se s akademicima, sveučilišnim profesorima, čuvenim odvjetnicima, ali i s lakim ženama i pripadnicima gradskog polusvijeta iz zagrebačkih noćnih klubova šezdesetih godina, kad je mladi Glumac prolazio boemsku fazu svojega života. Na doista nekonvencionalan način pripovijeda o Zagrebu druge polovice XX. stoljeća. Nit dokumentarnosti i autentičnosti stalna je vodilja kroz knjigu. Životvornost pojava, događaja, mjesta i ljudi zajamčena je autorovim aktivnim sudjelovanjem ili suputništvom u životima likova koji se pojavljuju kao akteri knjige. Glumac je oživio i neka danas posve zaboravljena kultna mjesta ondašnjega Zagreba, a koja su bila žarišta izuzetne, inspirativne duhovne atmosfere. Prošao je i kroz nebrojene ateljee likovnih izuzetnjaka. Ima tu i prelijepih i uspješnih žena, ali i onih manje lijepih i uspješnih. Knjiga je ovo koja svjedoči o jednom bogatom i iznimno zanimljivom životu!

‘Zagrepčanka’ danas
Branislava Glumca prije četrdeset godina proslavila je ‘Zagrepčanka’, roman o ljubavi tinejdžerice i desetak godina starijeg muškarca, koji je skandalizirao ondašnju javnost, ali koji se, međutim, toliko prodavao da su se stalno morala dotiskivati nova izdanja. Branislav Glumac otkriva što je sa ‘Zagrepčankom’ danas:
‘I danas, kada sam biološki uspio otkinuti tri četvrt stoljeća, nazove me ponekad ta dama (uspješna profesionalna karijera, sveučilišna profesorica u mirovini) čije sadašnje lice i tijelo nikako ne mogu sebi predočiti, samo s jednim pitanjem: ‘Zašto me onda nisi oženio!’… Ja u bakelitnoj slušalici osjećam i vidim djevojku iz njene prve mladosti. Htio bih joj odgovoriti da sam ja sada stari zamoreni, pospani mozak koji se ničega ne sjeća osim da je u jednom, u nekom davnom vremenu bio istinska – kukavica. Ali čemu? Odšutim pitanje i odgovor. Oh, ne, nemoj Zlatka ‘da se vidimo i nađemo’, jedino u tamnoj šumi i po mrklom mraku! Ogledalo tome najprikladnije je za nas u 21. stoljeću. No da nije bilo tebe, Zlatka, nikada ne bi bilo ni knjige Zagrepčanka…’

Krležine žalopojke
Krleža me je potpuno ‘otvorio’: činilo mi se da možemo razgovarati o bilo čemu. Pa ipak: nisam drogirao policajca opreza u svojoj glavi! A to kako mi je najednom rekao ‘ti’, bilo je više nego drugarski! Tada sam napravio prvi ‘gaf’. Krleža je pripaljivao cigaretu, a kako mu se pepeljara nalazila na drugom kraju stola, to se digoh da mu je donesem. Njegov glas smolasto se lijepio za moja leđa: ‘Mladi čovječe, nikada se više ne dižite da starom čovjeku donesete pepeljaru.’

‘Čajna sobica’ za Stipu Mesića
S Mesićem se još znam iz studentskih dana: počesto je u raznim društvima i zgodama pričao kako sam ga ja ‘uvalio u brak s Milkom’ jer da sam mu ‘posuđivao ključ od čajne sobice’ u Studentskom domu na Trgu žrtava. Zbilja, postojala je neka mala, konspirativna klapica jebača koja je potajno ‘zakupila’, od čuvara, čajnu kuhinjicu, samo subotom i nedjeljom. Smjenjivali su se jahači, svaka dva do tri sata. I ja se toga jasno sjećam. Čak i lika ‘čuvarevog’. Ali Stipe Mesića – ne i ne!

Pokeraši kod Augustinčića
Što mislite, kako sam se ‘ušuljao’ među generale i ‘moćnike’? Literaturom – ne! Antišambriranjem – ne! Pribavljanjem im mladih žena – ne! Preko ideološke kvake – ne! Nego? Preko – kartanja! Preferansa, remija i pokera. A u DKH postojala je soba gdje se kartalo. Za novac, podrazumijeva se. Kad bi soba bila krcata kartašima, znali bismo se prebacivati u Augustinčićev atelje gore na Antunovcu. Kartaški renome donio sam iz Virovitice. Naučili su me zarana toj vrlini i tom blaženom poroku – stariji studenti iz grada. A bio sam izuzetno darovit za poroke. Ne libim se priznati. Ta me drhtavica hvata, manje i povremeno, i danas. Pokeri u Džamonjinom ateljeu, u Ilici, bili su prvorazredna poslastica, ali i tu je uglavnom dolazila umjetnička sorta, pokeraši od nerva, dakako uz nešto lijepih žena koje su nam miksale pića, a dobitnici ih častili dijelom utrška.

Branislav Glumac (10.6.1938). U Virovitici je 1957. završio gimnaziju; diplomirao studij jugoslavistike 1973. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 1962. djeluje kao profesionalni književnik. Objavljuje pjesme, pripovijetke, novele, romane, drame te likovne i književne kritike u novinama i časopisima (Krugovi, Književnik, Polet, Vidik, Delo, Književne novine, Forum, Kolo, Republika, Savremenik, Telegram, 15 dana, Polja, Revija, Književna republika i dr.). Široku je popularnost stekao eksperimentalnim romanom ‘Zagrepčanka’ (1974), pisanim tehnikom struje svijesti. Uz doživljaje glavne junakinje, opisuje i sukob generacija.

T. C.

Tagged: , , , , , , , ,