U novozagrebačkom Brodarskom institutu, koji je za ovu prigodu postao kazališna pozornica, održana je premijera predstave ‘Zločin na kozjem otoku’ Uga Bettija u režiji Paola Magellija.
Dramaturgiju potpisuje Željka Udovičić Pleština, a u predstavi igraju Nina Violić, Iva Jerković i Lana Barić kao majka, kćer i mlada usidjelica. Marin Klišmanić u ulozi je Angela, koji će svojim dolaskom na otok uznemiriti ustaljeni život triju žena, dok je Dušan Gojić stari mještanin.
Kostimograf je Leo Kulaš, scenograf Miljenko Sekulić, autor glazbe Ljupče Konstantinov, oblikovatelj videa Ivan Marušić Klif i oblikovatelj svjetla Aleksandar Čavlek.
‘Zločin na Kozjem otoku’ drama je o tri usamljene žene koje žive izolirano na otoku simboličnog imena. Naše junakinje Agata, (Nina Violić) Silvija (Iva Jerković) i Pia (Lana Barić), zatočene su u mrežu vlastitih noćnih mora. Poslijeratno je vrijeme, a muž, brat i otac Enrico nestao je negdje u zarobljeništvu, u logoru – žene su ostale same. Vezane njegovim odsustvom. Njihov je suživot obilježen i određen tom zajedničkom traumom. One su prestale biti vlasnice svojih pojedinačnih egzistencija, a mi samo u predstavi naslućujemo da su ih nekada imale, a sada se ostvaruju i postoje tek u međusobnom suodnosu.
‘Tri žene – majka, kćer i mlada usidjelica žive, dakle, na otoku osuđene vlastitom odlukom i snagom fatumskog na zajedničku samoću. Samoću koja se prijeteći opredmećuje u ustaljenom redu poznatih stvari sve do dolaska Muškarca. On svojom penetracijom u njihov skučeni, izolirani prostor kida njihove čudne veze, narušava te potom nepovratno uništava taj dogovoreni mir i inicira divlje buđenje erosa u sve tri žene. Dolazak toga stranca pokretač je dramskoga zbivanja, ali ono ne vodi otvaranju i očekivanoj slobodi aktera situacije. Upravo suprotno, pojačava njihovu autarhičnost u borbi za stjecanje vlastitog zaboravljenog identiteta prokazujući nemilosrdno da se modus egzistencije svake od triju žena sada određuje u odnosu prema tom došljaku, u bespoštednoj i okrutnoj borbi za njegovu naklonost koja bi trebala vratiti zaboravljeni smisao’, rekla je dramaturginja Željka Udovićić Pleština koja je i adaptirala tekst dodajući kako volja za životom i potreba za oslobađanjem tjera u rizična ponašanja i otvara put destruktivnom.
Već je sam naziv toga mjesta zločina – Kozji otok – obremenjen dvostrukim značenjem: s jedne strane podcrtava jalovost otoka jer koze pobrste sve što raste, a s druge pak strane te su životinje jedini izvor prihoda, života na otoku. Blagoslov, ali i prokletstvo. Koze toga otoka i ambivalentni osjećaji prema njima metafora su odnosa stranca Angela i tih žena.
Pred Angelovom (Marin Klišmanić) nevinom beskrupuloznošću pucaju njihove međusobne veze, urušava se njihovo samopoštovanje, tako da je on, baš kao i otočke koze, istovremeno i đavao i spasitelj.
‘Tijekom dramskog događanja osjeća se ustajalost usijanog mediteranskog zraka, atmosfere koja otežava disanje u kojoj Agata, Silvia i Pia ne rješavaju svoje moralne dileme vođene psihološkim ili fantastičnim, već samo stvarnim alternativama. Tako majka, ona koja je na zalazu života, bira radije biti ljubavnicom nego majkom. Kćer pak, u bolesnom odnosu konkurencije, isprva je djevojčica koja prezire uljeza i žali za ocem, no nakon prijelomne svađe s majkom nema drugog izbora doli raskrstiti s vlastitim djetinjstvom i postati ženom. I ona se daje došljaku, da bi ga potom pokušala ubiti. Mlada usidjelica pomalo luckasto traži svoj komadić prave stvarnosti, života s njim. I nikada im mir nije bio toliko dalek, a sloboda toliko mrtva. Njihovi su odnosi razapeti između kršćanskog misticizma i demistifikacije nagona’, govori Udovičić Pleština te nastavlja kako Bettijev tekst pa tako i predstava pokazuje i prokazuje tragičnosti čovjekove sudbine koja se vuče po tim ponorima između moralnosti i amoralnosti, ljubavi i mržnje, samoće i bježanja od iste, početka i kraja, života i smrti.
I. S. / Foto: Mara Bratoš i Jovica Drobnjak
