Bundeva ili buča je biljka koja u potpunosti nije niti voće niti povrće. Njih sadimo svake godine iznova kao i povrće, ali jestiv dio je plod kao što je to i voće. Porijeklom je iz centralne Amerike, a donesene ja u Europu u 16. stoljeću. Bundevu možemo jesti gotovo u cijelosti. I tijelo i koštice.
E, upravo oko tog povrća/voćk,e obično u trećem tjednu listopada, okupljaju se tisuće ljudi u Ivanić Gradu. Ovogodišnja Bučijada bila je 11. po redu, a centar grada, glavni trg i okolne ulice bili su puni štandova. Osim bundeve/buče u svim mogućim varijantama (kolači, pekmez, sok, pečena buča) bilo je tu tridesetak štandova s bučinim uljem iz šireg područja sjeverne Hrvatske, gosti s Brača s maslinovim uljem, proizvođač iz Hrvatske Kostajnice s lanenim uljem…
Kao i na svim drugim sajmovima hrane, bili su tu i proizvodi od sušenog svinjskog mesa, medari sa širokom paletom svojih proizvoda, proizvođači aronije i cijelog niza drugih voćki – jagoda, kupine, jabuka, marelica, šljiva… Na tržnici sam probao humuse koprivničkog proizvođača, namaze od goji voća, kupinovo vino i mnogo drugih manje-više uobičajenih poljoprivrednih proizvoda.
Ankicaa Bešter, direktorica Turstičke zajednice Ivanić Grada, priča mi o cjelogodišnjoj pripremi za manifestaciju koja premašuje okvire Zagrebačke županije i postaje jedan od najvećih sajamskih događaja u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. To je turistička, gastronomska i gospodarska manifestacija sa 250 izlagača iz cijele Hrvatske, od kojih je tridesetak proizvođača bučina ulja. Bučijada je prije 11 godina krenula potaknuta idejom obitelji Masnec koja je najzaslužnija za njezine početke, a onda su je redom podržali gradske i županijske vlasti. Tih dana se u organizaciju uključuju gotovo svi stanovnici grada: razne udruge, KUD-ovi, škole, vrtići i to svi na dobrovoljnoj bazi.
Gradonačelnik Javor Bojan Leš ističe i znanstvenu komponentu, jer svake godine profesori i znanstvenici s prehrambenih i agronomskih fakulteta organiziraju skupove o zdravstvenoj vrijednosti bundeve i njezina najznačajnijeg proizvoda – ulja.
Kako bi uveličali ovu manifestaciju, Društvo prijatelja prirode organiziralo je izložbu gljiva u vatrogasnom domu. Uz to, održavaju se pješački pohodi u šumama Žutici i Marči, u neposrednoj blizini seoskog turističkog gospodarstva Kezele.
Na centralnoj pozornici u središtu grada svirali su i pjevali grupa Krik, Mirko Švenda Žiga i ženski vokalni sastav Ive, a Udruženje obrtnika Ivanić Grada je održalo je reviju ‘Boje jeseni’. No, vratimo se bundevi. Za ručkom u pivnici imali smo priliku kušati juhu od bundeve sa sitno sjeckanim kruhom, ražnjiće od povrća u kojem je prevladavala bundeva, pire od bundeve i, naravno, svima znanu bučnicu.
Ideja odlična, provedba također. U trećem tjednu listopada svake godine možete uživati u svim ljepotama ove voćke/povrća. Nisu zapostavljeni ni najmlađi koji su imali priliku voziti se u bundeva-kočiji poput one iz ‘Pepeljuge’, koje su vukli konji nešto veći od ponija. Bilo je tu i štandova sa starim zanatima: kovači, potkivači, drvodjelci… Ako ste u Zagrebu i istočnoj okolici, možete se ukrcati u specijalni vlak Bučko, koji će vas za simboličan novac odvesti i vratiti iz Ivanić Grada.
Gospođa Bešter me izvijestila i o drugim godišnjim manifestacijama TZ Ivanić Grada i partnera: Lipanj u Ivaniću (s pedesetak događanja), Festival dječjih igračaka, Vinsko Martinje i Vincekovo, Božić u Ivaniću, a u travnju je to Vinski pješački pohod od kleti do kleti na Dan planeta Zemlje.
Iz Ivanića odlazimo do seoskog turističkog gospodarstva Kezele. Drago Kezele je na svom imanju, smještenom blizu sela Šumećani u pravcu Čazme, početkom ovog stoljeća pokrenuo seoski turizam. U to vrijeme moglo se nabrojiti na prste dvije ruke ljude koji su se time bavili. Priča mi Drago da je od tada bilo mnogo obećanja o većoj pomoći Hrvatske turističke zajednice i Ministarstva turizma, ali i dalje prve turističke vijesti u medijima zauzimaju gradovi na jadranskoj obali. No, oni ne posustaju. Uz pomoć mlade snage (sin Janko), odlično brodi kroz ove prilično neizvjesne turističke vode. Imanje je 2014. pobijedilo u natjecanju Gatrofej u organizaciji Poslovnog dnevnika. Da i nije, za mene bi bilo pobjednik jer s velikim ukusom uređene prostorije u kojima prevladava drvo, sa svim mogućim džemovima i pekmezima u teglama koje krase zidove i prozore nekoliko soba, više govore od bilo kakvih priznanja. Tu je i više objekata u kojima se može prespavati uz obilan seljački doručak.
A tek podrum, u koji nas je odveo Janko Kezele, s dvadesetak tisuća litara dobro izbalansiranih vina. Teško je izdvojiti najbolje između brenda ovog kraja škrleta, graševine, chardonnaya i traminca 2013. ili muškata žutog 2013. Za završetak još i mješavina cabernet sauvignona, merlota i shiraza iz 2013. te malo mošta ovogodišnje graševine. Sve dobro, a traminac zaslužuje svjetsku nagradu.
Seosko gospodarstvo Kezele ima i dobro odabranu ponudu zdrave seoske hrane (većina namirnica je iz okolice). Smještaj u sobama daleko od prometne buke prava je garancija da vikend ili tjedni odmor na ovom imanju zaista su – za dušu i tijelo!
Vjekoslav Madunić / Foto: Vladimir Matak
