Protekloga vikenda bio sam na poziv TONS-a (Turističke organizacija Novi Sad) i Turističke organizacije Žabalj iz Bačke, gost u meni dosad nepoznatim dijelovima Vojvodine. U Novom Sadu bio sam nekoliko puta, koji me ugodno iznenadio, ali prvi posjet južnobačkoj općini Žabalj i većim mjestima Čurugu i Đurđevu, oduševio me u svakom pogledu.
Ova općina, smještena u geografskom središtu pokrajine, za sebe voli reći da je centar Vojvodine. Bitno obilježena rijekom Tisom i pritocima ostat će mi u najljepšem sjećanju. Puna dva dana sam s direktoricom Turističke organizacije Žablja, Marijom Ćupić, otkrivao atrakcije tih mjesta. Prvoga dana kratko smo se zadržali u Žablju. Smještaj u pansionu Naša lovačka priča, kratka šetnja centrom kojim dominiraju pravoslavna i katolička crkva, jedna do druge, kratki posjet Marijinu uredu u općini i evo nas već na putu za Čurug. Prolazimo kraj ribičkoga jezera Jegrička, gdje je mnoštvo ribiča, ali o tome i nekim drugim temama u drugom nastavku.
Crkva Vaznesenja Gospodnjeg
Čurug je mjesto s oko 9000 stanovnika, koje je oduvijek bilo trgovački i zanatski centar. Tu su rođeni mnogi značajni umjetnici i ljudi s drugih područja djelatnosti. Centrom dominira velika crkva Vaznesenja Gospodnjeg sagrađena sredinom 19. stoljeća. Po veličini to je treća crkva u Srbiji, a veliko zvono teško pet tona, sve donedavno je bilo najveće, dok nije sagrađen hram sv. Save u Beogradu. Čuružani u šali kažu da Beograd nije smio dozvoliti da ovo malo mjesto bude ispred tako da su ih pretekli za samo stotinu kilograma. Crkva ima tri tornja, središnji je visok 55 metara, a dva sa strane imaju po 32 metra. Veliki ikonostas je oslikao poznati srpski slikar Đorđe Krstić.
I porijeklo vladike Porfirija, mitropolita ljubljansko-zagrebačkog te vladike Fotija, dalmatinskog eparha, potvrđuje već navedenu tezu o značajnim ljudima ovoga kraja, obojica su iz Čuruga.
Da završim s tom tezom evo još i tri velika slikara. Po fresko slikarstvu i ikonama nadaleko su poznati Lazar Lečić i Teodor Ilić Češljar, a odavde je i jedan od najpoznatijih srpskih slikara Petar Konjović.
U današnje doba tu slikarsku tradiciju nastavlja Slobodan Stojanović Boba, slikar pejzaža ovoga zanimljivog kraja. Bili smo kod njega u ateljeu i nabrojio mi je veliki broj profesora slikarstva na akademiji u Beogradu i Novom Sadu. Stojanović je slikar Tise i prirode u cijeloj okolici. Njegovim putem je krenuo sin, koji je apstraktnog usmjerenja i živi u Parizu. Nakon crkve i ateljea, hodam s Marijom ulicama pjesnika i značajnih znanstvenika i u tren smo pred prodavaonicom slatkiša Krancla.
Prodavaonica slatkiša Krancla
Toga dana nismo zatekli vlasnicu Zoricu Crnjanski, ali je tu bila njezina radnica studentica kulinarstva u Novom Sadu, Stanislava Gucunski. Priča mi Stanislava da joj ovaj rad dobro dođe u pripremi završnih ispita. Ponudila nam je nekoliko vrsta kolača – nismo se dvoumili. Posebno ističem makovnjaču, koja samo u vanjskom omotu sadrži malo tankog tijesta. Punjenje, tajna vlasnice Zorice, osim puno maka sadrži i med. Dalje se ne usudim pogađati, ali kolač je gastronomska a i kalorična bomba. Poznati su, kao i njihovi kolege iz Bombonice, u cijeloj Vojvodini i šire…
Zorica Radišić u svojoj sirani
Vozimo se koju ulicu dalje i dolazimo pred proizvodnju sira Radišić. Samo petnaestak minuta ranije na tom imanju jedna od 15 krava je otelila mlado, a to je bio razlog da nas Zoričin trogodišnji sin odvuče prema štali – da vidimo čudo.
Raznježeni odlazimo do dijela kuće u kojem vrijedna domaćica svakoga dana oko 400 litara mlijeka pretvara u sireve. Proizvodi sitni, krišku,rolani s različitim punjenjima i znameniti kačkavalj. Sve je tu čisto, ukusno i lijepo. Uskoro će u dijelu dvorišta napraviti dućan i omogućiti dolazak školskoj djeci da u grupnim posjetima vide izbliza proizvodnju sira i cijelu farmu, o kojoj brine suprug. Samo naprijed Zorice!
Vjekoslav Madunić / Foto: Marija Ćupić i www.visitzabalj.org
