Kaiserstrasse, Kaiserstrasse, u se na se i poda se… pjeva Siniša Vuco o ulici u Frankfurtu.Kad sam nakon 850 kilometara odvoženih ‘u cugu’ parkirao u Rottweiler Strasse, između rijeke Majne i frankfurtskog željezničkog kolodvora, ni na Kaiserstrasse ni na Vucu pomislio nisam.

Prva je briga bila pronaći zgradu u kojoj se nalazi apartman rezerviran za tu večer, pa nam u tome neplanirano pomaže čovjek koji je prolazeći ulicom kraj nas zastao i obratio nam se na hrvatskom jeziku nudeći pomoć. Ne znam mu ime, ali nije ni važno, on je predstavnik dobrih ljudi koje susrećemo na putu i koji nam putovanje čine ugodnijim, manje stresnim i više veselim. Ta usputna epizoda s njim podsjeća me da trebam istu takvu pomoć ponuditi strancu u našem gradu i učiniti nečiji boravak kod nas ljepšim i sigurnijim.

Ono što je sigurno utjecalo na moj ukupno dobar dojam o Frankfurtu, čiju sam zračnu luku i obilaznicu od ranije poznavao – no ne i grad, jest staklena vitrina ispred zgrade apartmana. Vitrinu punu knjiga na nekoliko polica otvorila je simpatična gospođa s Novog Zelanda koja je od ponuđenih knjiga izabrala onu o Sloveniji i veselo objasnila da ovu ‘uličnu knjižnicu’ često koristi pa nailazi na brojne zanimljive naslove koji je odvode širom svijeta. ‘Doneseš neku svoju knjigu, ostaviš je na polici, uzmeš neku drugu pa je vratiš nakon čitanja… i tako dijeliš dobru čitateljsku energiju stalno šireći njene krugove’, oduševljeno je objašnjavala. ‘Trebali biste i vi u Hrvatskoj načiniti ovako nešto. Pokušajte! Bila je ovdje i krađa, no lopov je umjesto na sajmu završio u zatvoru, a knjige su vraćene u vitrinu.’ Budući da sa sobom nisam imao pročitanih knjiga, poslužio sam se vitrinom, a međunarodnu književnu ravnotežu popraviti ću slanjem nekoliko svojih knjiga novim vlasnicima u Hrvatskoj i BiH. Svi ćemo uživati, a i Hrvatska pošta će imati ponešto od toga. Stvarno bismo trebali više ovakvih vitrina s knjigama, u svakom našem gradu. Dat ću desetak svojih knjiga u osnivački kapital, ako nađem istomišljenike spremne na akciju.

Večernje su šetnje nekim novim gradom lijepe ljeti jer više nije vruće kao danju, a noć ne pada tako brzo pa se uživanje protegne do kasnih sati. Tako se dobro protegnula i ulica spomenuta na početku ove priče.

Od glavnog željezničkog kolodvora prema centru, Kaiserstrasse nudi restorane, kafiće, terase, ponudu koja još uvijek spada u dnevnu, mami i veseli, no centar sa svojim trgovima, zgradama i ljudima zove.

Prolazeći kraj ogromnog znaka europske valute okruženog zvjezdicama zastajemo i fotografiramo se, no ne gubimo puno vremena na poljuljani euro. Zanimljivi neboderi jedno su od obilježja Frankfurta koja rado pamtim. Te moderne zgrade pažljivo su ‘razbacane’ gradom, pristaju ulicama u kojima se nalaze, a svojom gradnjom krase centar. Svaki je drugačiji, neobičan i meni do sad neviđen. Općenito uklapanje suvremenih građevina u tradicionalni europski gradski centar ovdje je vrlo dobro izvedeno. Volio bih da možda poneki od naših planera javnih prostora posjete taj grad i nauče ponešto. Još jedan spoj tradicije i suvremenosti pronašao sam slučajno, promatrajući toranj katedrale kraj kojeg prolaze zrakoplovi što napuštaju frankfurtsku luku. Čekanje i nekoliko pokušaja fotografiranja te staro/nove kombinacije rezultiralo je ipak fotografijama koje će ostati u kućnom albumu.

Uobičajena živost središta ovakvih gradova ovdje se doima nekako prigušenom. Ljudi ima posvuda, naravno, no nema žurbe, nema buke, svatko gleda svoja posla, osim dvije simpatične djevojke koje sviraju i pjevaju ne bi li skupile dovoljno novca za putovanje u Glasgow, na koncert njima omiljenog benda One Direction… i prosjaka koji se čine vrlo profesionalnima. Uz raznovrsne odjevne kreacije, zajedničko im je osnovno sredstvo za rad. Naime, svi do jednog koriste jednake papirnate čaše kojima skupljaju novac gurajući ih prema prolaznicima. Glasam za pomoć hrabrim curama, a nesretne ljude u šakama kriminalnih nalogodavaca ostavljam bez prometa. Znam da im, bar u tom trenutku, ne mogu pomoći jer oni od mog priloga neće dobiti ništa. Taj kome predaju zaradu dovoljno je bogat, a djevojčice će putovati, veselo pjevati na koncertu i izrasti u dobre i vedre osobe… bar im tako želim.

Sjena se spušta na trgovačke ulice, reflektori se pale kod fontane pred zgradom opere, a našim putem prema Bahnhofu prolazi sve manje ljudi. Dan se gasi, a ona vrela noć još nije započela. Tek nekoliko dama na barskim stolicama ispred ulaza u… nema pojma kakve lokale, okruženih tipovima kojima se ne bih volio zamjeriti. Iskustvo uči da je kebab u takvom kvartu sigurno dobar, a praksa to ponovo potvrđuje. Kad već nismo nigdje naišli na frankfurtske kobasice i pivo, kebab kraj Bahnhofa i ‘kinez’ za van dobra su podloga za pivo iz dućana. U Frankfurtu sve to stoji ‘rame uz rame’, baš kao i iranski i irački restoran jedan kraj drugoga. Poput tih zemalja na zemljopisnoj karti.

Živost ovoj frankfurtskoj večeri daje milijun bubašvaba koje otkrivamo paljenjem svjetla u apartmanu. Razbježale su se u svim smjerovima prije nego mi je palo na pamet upotrijebiti recept Mile Kekina za njihovo uklanjanje.

Umjesto puštanja plina, popio sam hladno pivo i zadovoljno umoran ovim dugim danom otplovio u snovima obližnjom Majnom kojoj ću pokloniti sljedeće jutro, zajedno s trkačima, veslačima, šetačima i riječnim galebovima.

I kontrolorima parkirne naplate. ‘Nagradni bon’ u vrijednosti 15 eura dočekao me zataknut za brisač unatoč časnoj riječi recepcionera da tu ne treba platiti parkiranje. Nije ga bilo kad sam odlazio. I bolje.