Damir Vujnovac: ORIJENTacije – Istanbul

Dvadesetak minuta prije dolaska na istanbulski autobusni kolodvor Otogar otvaram oči. Noć sam proveo drijemajući na dva autobusna sjedala, povremeno uživajući u svjetlima grčkih obalnih gradova i njihovom odbljesku od morske površine.Turska-IstanbulDolazak na tursku granicu sve nas je razbudio jer je trebalo izaći, odnijeti svoju prtljagu na skener i graničnom policajcu pokazati vizu koju sam prije tjedan dana kupio na web stranici turskog ministarstva vanjskih poslova. Čuo sam da ima i neka lažna stranica koja služi samo otimanju para pa mi je laknulo kad sam u putovnicu dobio turski pečat nakon što je policajac pet puta u svim smjerovima okrenuo moj isprintani papir. Ubrzo sam se vratio u svoj ritam naizmjeničnog drijemanja i traženja nove pozicije u kojoj će me žuljati nešto novo.

Prodavač čajaIstanbul se budio zajedno sa mnom otkrivajući mi svoje novoizgrađene kvartove i ljepotu jednostavne arhitekture. Izdaleka vidim preciznost kojom grade pazeći na detalje. Preciznost se očitovala i u našem dolasku u točno predviđeno vrijeme nakon dvanaest sati putovanja kroz tri države.

Dok su se moji (su)putnici nakon preuzimanja prtljage razmilili svak u svojem smjeru, Ismail (naš vozač) me poveo do susjedne prijevozničke kompanije i pomogao mi kupiti kartu za Ankaru s vozačkim popustom. Bus kreće za dva sata, taman dovoljno za protezanje nogu, čitanje mailova i pregled teksta koji je sad već pred vama na Fami.

Moje tipkanje prekida simpatični gospodin koji na tacni nosi čaj od ureda do ureda i nudi mi ga za jednu liru. Fer cijena (oko 2,5 kune) za dostavu jutarnjeg čaja. Dobro nam istanbulsko jutro!

‘When nothing goes right … go left!’ piše na majici djevojke koja se ukrcala u lijevi autobus za Bursu. Moj za Ankaru je desni i sve je u njemu točno kako treba. Neoplan Tourliner s komforom boljim i od mog prethodnog prijevoznog sredstva časti me multimedijom po izboru pa biram domaću glazbu i pogled kroz prozor u sunčanu nedjelju. Prolazimo kraj zgrada s pažljivo uređenim okolišem, kraj stadiona nogometnog kluba Galatasaray, izbijamo na most i za čas se nalazimo na toliko očekivanoj azijskoj strani. Je li itko izbrojao na koliko se brežuljaka protegnuo Istanbul? Kladim se da je više od sedam. Možda sedam puta sedam?

Stjuardesa u busuDomaćicu autobusa (rekli bi – stjuardesu) molim da mi u dnevnik putovanja napiše kako se na turskom kaže ‘osmijeh’. Dobivam riječi za koje mislim da su lice, usta, jezik, zubi… no moram provjeriti je li među njima i osmijeh. Moji prijatelji iz Prijevoda Beti rado će mi pomoći u tome.

Bilo na papiru osmijeha ili ne, važnije mi je da je on prisutan u svakoj situaciji čaja, peciva, osvježavajućih maramica i putnih informacija.

Kad me moj mladi turski prijatelj Bariş prilikom našeg prvog susreta pitao što znam o Turskoj, želio je čuti znam li da je Turska moderna zemlja u kojoj ne nedostaje ničega što čini dobar standard suvremenog čovjeka. Ponuda sadržaja jednog od odmorišta uz autocestu Istanbul – Ankara podsjetila me na taj razgovor. Ovo što nudi jedno od mnogih turskih odmorišta nadmašuje zbroj sadržaja svih odmorišta uz hrvatske autoceste.

Gözleme i AyranTrgovine hranom, putnim potrepštinama, slatkišima, knjigama i odjećom, restorane, pekare, pečenjare i slično nisam stigao slikati jer sam nakon izvanredne kombinacije Gözleme + Ayran (motano-presavijano tijesto nečim punjeno pa zapečeno, uz koje paše slani jogurt) požurio ‘čučnuti’ u neočekivano čistom i uređenom toaletu.

Nepotrebno je, no ipak ću spomenuti neizostavnu dezinfekciju ruku i osvježenje po povratku u autobus. Sad ću lakše dočekati ručak u Ankari kojem se toliko veselim.

Crtice s putovanja Damira Vujnovca možete pratiti i na facebook stranici ORIJENTacije


Pročitajte još: Damir Vujnovac: ORIJENTacije – hodajući Ankarom , Damir Vujnovac: ORIJENTacije – Ankara , Damir Vujnovac: ORIJENTacije – Skoplje


AlgoritamHrvatsko-turska udruga prijateljstvarol_carlsberg

 

walkmaxx_logoPrijevodi Beti

 

Tagged: , , , , ,