Sjedim na klupi podno minareta, u hladu džamije i pišem svoj putnički dnevnik. Posljednja dva dana nisam nimalo ljenčario pa se skupilo događaja i doživljaja koje želim podijeliti s vama.
Stigavši autobusom iz Ankare prekjučer u podne (19. svibnja), pustio sam samom sebi nekoliko minuta za aklimatizaciju, odbio sve zainteresirane da mi pomognu i nakon petnaestak minuta provedenih u hladu autobusne stanice u centru mjesta Göreme, zaputio se prema informacijskom uredu u potrazi za mogućim smještajem. Za desetak sam minuta već bio u kamenoj sobi pansiona Traveller’s cave koji toplo preporučam zbog kombinacije ljubaznosti, cijene, lokacije, urednosti… svega.

S terase gledajući te kamene stupove izbliza, još su mi se uvijek činili nestvarnima, no toliko ih je da to nikako ne može biti san. Dvadeset i devet godina je prošlo od kad sam pročitao Malnarovu priču o Kapadokiji i poželio je vidjeti uživo. To je prilično dug period, dovoljan za odustajanje od različitih snova, no ne i od ovog moga. Ti ‘vilinski dimnjaci’ čudesno nastali taloženjem i erozijom vulkanskog pepela, stijene različitih boja i oblika,  strpljivo su me čekali – i dočekali. Iako, tih mojih tridesetak godina nije baš nešto u odnosu na trideset milijuna godina, koliko je bilo potrebno da se stvori krajolik u kojem danas uživam. Tih tri stotine kvadratnih kilometara sasvim je dovoljno da utaži moju žeđ za neobičnim komadićem Zemljine površine.

Ostati na površini ne bi bilo loše, ali u Kapadokiji bi to bila šteta. Zbog mekoće tufa (stvrdnutog vulkanskog pepela) taj je teren bio pogodan za oblikovanje pa su u kamenim stošcima, ali i ispod površine zemlje, iskopane brojne nastambe. Pod zemljom su nastali pravi (i ne tako mali) gradovi sa stambenim prostorima, kuhinjama, smočnicama i cisternama za vino, čak i stajama za stoku. Kažu da podzemnih gradova u ovoj regiji ima 36, a najveći i najbolje osvijetljen je Derinkuyu (duboki bunar). U tom 55 metara dubokom naselju na osam je etaža živjelo do 20.000 ljudi. Impresivno, ha? Kilometarski tuneli spajaju te kapadokijske podzemne gradove od kojih mnogi tek čekaju na otkopavanje i konačno otkrivanje. Dođite i uvjerite se, ali nemojte ako imate astmu, trudni ste, bojite se malih prostora, smeta vam vlaga i polutama i ne podnosite pomisao da u slučaju opasnosti postoji samo jedan uski izlaz do kojeg se penjete nebrojenim stepenicama i metar visokim hodnicima – tunelima.

Razgibavanje nakon putovanja autobusima i kombijima dobro dođe pa je odlično protegnuti noge do stijena kojima se može šetati, penjati se do njihovih vrhova i istraživati izdubljene prostorije u njima. Mogao bih isplesti priču o povijesti Kapadokije i njenim stanovnicima, razlozima migracija, vjerskim objektima smještenim u stijenama, no o tome već mnoge knjige pišu.

Mali istraživački tim stvoren na lutanju prirodom i pentranju po sipkim stijenama čini mi se interesantnijim za priču. Usred penjanja k vrhu s kojeg bismo trebali uživati u zalasku sunca nad Kapadokijom (da se nisu iznad nas stvorili oblaci i osvježili nas proljetnom kišicom), stvorio se putnički trio istraživača koji Željku Malnaru nije do koljena, a ni svojim malim koracima nije zadužio svijet: Susan, Vikas i Bariş. Optimistično smo vjerovali u mogućnost pronalaska pravog puta do vrha i u tome uspjeli. Noseći za takvu šetnju prikladnu obuću, čudio sam se Susan, Njemici u suknji i sandalicama, što se bez straha upustila u ovu avanturicu. Moje čuđenje još nije prestalo, a već sam ugledao tamnoputog Indijca kako dio uspona savladava hodajući natraške. Tog mi se trena učinilo čudnim to što vjerojatno jedini ja ovdje nisam čudan (bar tako mislim). Kad se ljudi nađu u neobičnim situacijama, upoznaju sebe, a požele upoznati i druge pa jednoglasno odlučujemo večer nakon silaska sa stijena provesti zajedno. Menadžerica u njemačkoj firmi zadužena za poslove u Kini, Indijac koji od trinaeste godine živi u Houstonu i liječnik je obiteljske medicine te vaš putnik namjernik dugo su u noć razglabali o putovanjima, kulturama, svijetu kakav je i kakav bi trebao biti, šireći svoja iskustva i spoznaje bez ijednoga kritičnog trenutka u komunikaciji. Kad bismo tako neprestano dijelili vrijeme s dobrim ljudima, siguran sam da bi svijet bio bolji, a Zemlja se veselije okretala oko svoje osi.

Sjećate li se ‘Zemlje lijepih konja’ s početka ove priče? To je značenje naziva Kapadokije na staroperzijskom jeziku. Rimljani su, navodno, također vrlo cijenili te kapadokijske konje kojih je danas ostalo malo, a i njihova je ljepota pomalo diskutabilna. Vidio sam ih nekoliko, no ni blizu nisu broju mačaka koje danas vladaju životinjskim svijetom Kapadokije. Motaju se one oko stolova u restoranima, svađaju se i tuku u krošnjama drveća, iskaču iz kontejnera za smeće… No, ima ih i magičnih. U podzemnom mi se gradu učinilo da me jedna svojim fluorescentno zelenim očima iz polutame gledala, no kad sam okrenuo glavu prema njoj, nestala je, isparila. Nisam suputnike pitao jesu li je i oni vidjeli… da ne ispadnem čudan.

Crtice s putovanja Damira Vujnovca možete pratiti i na facebook stranici ORIJENTacije

Pročitajte još: Damir Vujnovac: ORIJENTacije – hodajući Ankarom , Damir Vujnovac: ORIJENTacije – Ankara , Damir Vujnovac: ORIJENTacije – Istanbul , Damir Vujnovac: ORIJENTacije – Skoplje