Dok se ekipa u hostelu lijeno proteže, pišem izvještaj o prekjučerašnjem danu. Jučer nisam imao snage i nisam siguran kako bi izgledalo da sam se tako umoran upustio u sumiranje dojmova.Nekako radije biram lunjanje uokolo i upoznavanje novih ljudi nego sjedenje i pisanje pa jedem usput, zapisujem stojeći i uzdam se u podsjećanje na doživljaje kasnijim pregledavanjem fotografija. Dojmovi koje Istanbul ostavlja nisu prolazni i lako izbrisivi pa se za njih ne bojim.

Istanbul je danas, osobito njegov stari dio, u nekoj izmaglici koja dolazi s mora i nije neki dan za panoramske fotografije. Penjanje na Galata kulu stoga i nema nekog smisla. Grabim koracima od metra ne bih li čim prije prevalio taj dulum zemlje koji se ispriječio između mene i Kapali čaršije. Žurim, no ne promiču mi riječi koje su nam lako razumljive i jednako ih, kao i Turci, upotrebljavamo u izvornom ili tek neznatno izmijenjenom obliku. Çorap ili čarape možemo kupiti za nekoliko lira, popit ćemo çay koji trgovci / ugostitelji nose uokolo na tacni, a ako nečime ne budemo zadovoljni na raspolaganju nam je avukatlik bürosu. Çorba će nam odgovarati želimo li pojesti nešto žlicom, dok sa sarmom ne možemo pogriješiti. Ni naši prijatelji iz Prijevoda Beti ne bi ovdje imali puno posla, no kad se s putovanja vratim, uz njihovu ću vam pomoć pokušati približiti neke lijepe i korisne izraze turskog jezika.

Košnica ljudi, jezika, kultura, običaja, jela i začina… Kapali çarşi ili Kapali čaršija, najveći je svjetski trgovački centar na 47.600 m2. Ukoliko u tih četiri tisuće trgovina niste za sebe ili vama drage osobe pronašli barem nešto… ma, ne vjerujem da niste ili ne biste. Tražite li kakav suvenir ili hranu, odjeću ili nakit, začine i tkanine, na pravom ste mjestu. Čak ako vam odjednom zatrebaju proteini za bodybuilding i turska inačica Viagre, lokalni će vas trgovci opskrbiti svime. Slušate li razgovore drugih ljudi s prodavačima, uvjeren sam da ćete ponešto naučiti i sigurno se nasmijati. Na pitanje potencijalnog kupca ručnih satova: ‘Jesu li ovo sve originali?’, trgovac k’o iz topa uzvraća: ‘Da gospodine, ovo su sve originalne imitacije!’. Imate li sreće, nećete zapeti u prolazu gdje dva autobusa organiziranih žena u posjeti bazaru stanu kraj prodavaonice šalova i marama. To traje, vjerujte mi, dulje od prelaska preko istanbulskog mosta usred dnevne prometne gužve. Neka vas činjenica da prodavači začina ne važu količine manje od 100 grama po začinu ne obeshrabri, ako ste dovoljno uporni naći ćete jednog koji će vas razumjeti i imati volje prodati vam više vrsta u manjim količinama, vakumirati ih i na vrećice napisati što je što. To sam naučio nakon kupnje začina u Ammanu. Tamo mi je, naravno, bilo sve jasno, no po povratku kući nikako se nisam više mogao sjetiti čemu koji začin služi. Uzmite dovoljno vremena za ovo trgovačko čudo, razgledavajte, pregovarajte, kupujte, uživajte i vratite se bogatiji za divan i neponovljiv doživljaj.

Nakon maloprije opisanih aktivnosti nije čudno srušiti se u krevet od umora. Potrebno je to napraviti ako želite izvući još nešto od istanbulskog ponedjeljka u kojem muzeji ne rade, ali rade ugostitelji, a hostelska se ekipa složila nekako sama od sebe.

Zajedničku njemačko-američko-hrvatsku večeru začinilo je nenadano pojavljivanje pjesme Gorana Karana u zvučnicima lokalnog restorana, kao i pjesma neumornih nogometnih navijača koji će još danima slaviti uspjeh svojih ljubimaca.

Izgara köfte (ćufte sa žara) i ‘Stay with me’ Gorana Karana u centru Istanbula… neprocjenjivo.