Različita mogu biti objašnjenja ljudskog poriva na putovanje. Nekome je to posao, nekome potreba ili zadovoljstvo, a nekome možda dio ‘mentalne higijene’. Otkrivanje novih mjesta i novih ljudi, učenje i pomicanje granica osobnog horizonta daju mi dovoljan poticaj da putovati ne prestanem. Na ovome ću putovanju, uz Hrvatsku, proputovati jos pet država: Srbiju, Makedoniju, Grčku, Tursku i Bugarsku. Cilj mi je posjetiti Kapadokiju u Turskoj te nezaobilazni Istanbul. Na putu ću dan provesti i u Ankari, a ostalo ću prepustiti slučaju ili trenutnom raspoloženju. Sofija je na povratku obvezna postaja.
Dvanaestak sati putovanja kombi-busom od Zagreba do Skoplja proteklo je glatko uz dobro društvo poslovnih kolega s kojima sam podijelio boravak u Makedoniji i sljedeću ih večer ispratio natrag prema Zagrebu, dok sam ja nastavio uživati u toploj i sparnoj skopskoj suboti.
U Makedoniji se uvijek osjećam dobrodošlim, bez obzira na razlog mog boravka ovdje. Srdačni ljudi svaki grad i svaku zemlju čine dobrima, a Makedonci su mi to dokazali nebrojeno puta. Drugi jezik i drugačije pismo sve to čine još zanimljivijim.
Rijetko s kime razgovaram o politici pa ne nalazim loših tema koje bi trebalo izbjegavati. Srdačan osmijeh otvara vrata i čini moje makedonske dane vedrima.
Skoplje, pet dana nakon tragičnih događaja u Kumanovu, živi i radi, samo je buka nekako tiša. Svjetla grada doimaju se poput krijesnica ili možda svijeća zapaljenih ljudskoj neljudskosti.
No, nije sve crno. Na primjer, roza je pasta kojom sam namjeravao prati zube, ali sam otkrio da bi primjerenije bilo koristiti je za učvršćivanje zubne proteze – gebisa. Morat ću ponovno u trgovinu, ovaj put po pastu za pranje zuba.
U centru Skoplja, kraj spomenika Aleksandru Najvećem, susrećem Stefana s plastičnom bocom Skopskog piva u ruci. Baš sam namjeravao fotografirati obeščašćenog Bukefala, kad me Stefan upita hoću li fotografirati njega. Naravno da hoću, i naravno da znam što slijedi.
Simpatični Rom koji na licu ponosno nosi teške godine, a u osmijehu svo sunce Makedonije, priča o svojih petero djece, vjeri u Boga i o dvadeset godina života na ulici. Priča o tome kako su mu Hrvati pomogli kada mu je u Kotoru u Crnoj Gori bilo teško, kako ljude ne zanimaju oni kojima bi mogli pomoći, a ti kojima je pomoć potrebna – trebaju tako malo.
Odlazimo do pekarnice (vodi me do one jeftinije), kupujemo najveći kruh koji imaju, nekoliko peciva, sitniš u stisnutu šaku i okidamo ‘selfie’ za uspomenu: moj novi frend Stefan i ja, u subotnje jutro u Skoplju.
Majka Tereza rekla je da mir počinje s osmijehom… pa miran i veseo vikend vam želim!
Šetnja ‘skopskom rivom’ svaki me put iznenadi. Novouređeni mostovi i kipovi nisu jedino što u aktualnoj fazi skopske arhitekturne mode posjetitelja može zabaviti. Tri su se ‘broda’ nasukala na obalu Vardara i nakon uređenja postat će prestižni restorani i cafe barovi za probranu klijentelu. Kažu da će desetogodišnja koncesija stajati milijun eura po ‘brodu’.
Kad smo već kod računice, zanimljivo je da sam autobusnu kartu do Istanbula platio 30 eura. Devetsto kilometara daleko putovanje kroz tri države luksuznim MAN autobusom opremljenim monitorima u svakom sjedalu, USB utičnicama u kojima punim mobitele i vozačem koji savršeno govori hrvatski jezik, računica je na koju čovjek lako pristane.
Makedonsko-grčka granica prolazi se bez zastoja, a njenim nam se prelaskom ugasio i dan. Grčka je noću s autoceste prema Istanbulu gotovo nevidljiva pa ću se i ja povući u svoje misli, snove i planove te pustiti noći da se odmori do sutrašnjeg istanbulskog jutra.
Crtice s putovanja Damira Vujnovca možete pratiti i na facebook stranici ORIJENTacije
Pročitajte još: Damir Vujnovac: ORIJENTacije – hodajući Ankarom , Damir Vujnovac: ORIJENTacije – Ankara , Damir Vujnovac: ORIJENTacije – Istanbul
