Noćna vožnja autobusom nije najsretniji izbor na višednevnim putovanjima, no želim što bolje iskoristiti vrijeme, ne gubeći dane na kretanje među točkama mog interesa. Taman sam pronašao najmanje neugodan položaj i tonuo u san, kad su se upalila svjetla: tursko-bugarska granica. Izlazak, treniranje strpljenja, drhtanje u prohladnoj graničarskoj noći. Nastavka se puta ne sjećam jer sam spavao, sve do ulaska u Sofiju iza sedam ujutro.
Izlazim iz autobusa i pogledom tražim Vitošu, planinu koja Sofiji šalje hladan vjetar. Tresem se od neispavanosti, gladi i neuobičajeno niske temperature za ovo doba godine. Znam da je i doma u Hrvatskoj hladno, ali u ova sam se dva tjedna Turske naviknuo na sunčane dane, hvatanje sjenovite strane ulica i temperature oko trideset celzijevaca. Svoje sam stvari provjerio prije izlaska iz busa: fotoaparat, dokumenti, bilježnica, ruksak… dok je moj američki kolega s relacije Istanbul – Sofija sneno iskočio na kolodvor i tek nakon nekoliko minuta shvatio da je fotić ostavio na sjedalu kraj svog. Žurim s njime u ured autobusnog prijevoznika, možda nije prekasno, oni zovu posadu, Amerikanac trči za busom koji ga čeka, sretno, možda se vidimo za dva tjedna u Zagrebu. Slatki gevrek sa sirom i osmijesi dragih ljudi koji me u Sofiji čekaju.

Mnogo toga u šetnji Sofijom ne primjećujem jer sam koncentriran na gledanje pred sebe, pod noge. Pločnici Sofije u zanimljivom su stanju. Nakon kratke prilagodbe i odvikavanja od turskih nogostupa koji su gotovo svi do jednog prilagođeni kretanju slijepih osoba, počinjem primjećivati grad koji tri ulice udaljene od centra više nije metropola. No, to ne umanjuje dobar dojam, samo nema onog kozmopolitskog osjećaja, nema bučnog i užurbanog glavnog grada, a nema ni tople vode u hotelu. Dobro, ovo posljednje ne ovisi o Sofiji, već o hotelskoj kotlovnici zadnji put obnovljenoj 1964. Zaključujem da od jutarnjeg netuširanja još nitko nije umro pa se nadam da se ‘ne čujem’ jako i izlazim u vjetrovit sofijski dan.

Domaći kažu da se Sofija u toplim danima probudi toliko da je skoro ne prepoznaju. Kad je sunce obasja, ljudi izmile na ulice, napune prekrasne parkove, druže se i vesele. Danas očito nije dan za to, a ja sam sretan što nije -20 C pa ipak na ulicama nalazim prolaznike. Fali mi toplina juga i gužva istoka. Situaciju spašava vrhunski ručak po cijeni gablec-restorana i posjeta Elevenu – bugarskom startup akceleratoru koji u timovima hrvatskih (i ostalih balkanskih) mladih poduzetnika nalazi ideje vrijedne investiranja. Dok su naše domaće agencije specijalizirale tapšanje stručnjaka po ramenu, Bugari ulažu vlastita sredstva u njihove projekte i omogućavaju im otvaranje tvrtke u njihovoj zemlji uz, za naše pojmove, nevjerojatnu pravnu, stručnu i financijsku pomoć pri razvoju ideja i realizaciji poslovnih zamisli. Varaždinski projekt Colombio ovdje je pronašao partnera koji ih prati na putu razvoja proizvoda namijenjenog tržištu svijeta, bez zemljopisnih, političkih ili mentalnih granica.

Umjesto da se navečer pridružim slavlju maturanata koji pred restorane dolaze u Bentleyima, Infinitijima i ostalim automobilima S i M oznaka, umorno se odlučujem vratiti u hotelsku sobu s pogledom na Ministerstvo na financite Republike Bugarske. Nakon uživanja u toploj vodi, ležeći u krevetu slušam klavir i upjevavanje zbora u susjedstvu, čitam novu knjigu izvanredne turske autorice Ece Temelkuran i na fejsu vidim da se moj osnovnoškolski drug Saša također nalazi u Sofiji.

Kad se već u Hrvatskoj ne nađosmo desetak godina, susrećemo se u osam ujutro u njegovu sofijskom hotelu. Sudac na međunarodnom natjecanju vinara s Balkana, Saša Špiranec, vinski stručnjak i promotor, kreće u kušanje sve kvalitetnijih vina regije, a ja u testiranje sofijskog javnog prijevoza.

Taxi, gradski autobus i metro funkcioniraju besprijekorno i po cijeni koju bismo i mi ovdje rado plaćali za tu vrstu usluga. Sjedanjem u taksi budite oprezni i kontrolirajte početnu tarifu pa mijenjajte taxi ukoliko niste zadovoljni njome. Niječno kimanje glavom pritom nije uputno, budući da ono u Bugarskoj znači potvrdu. Neobičan je taj neverbalni dio komunikacije, čovjek mora biti oprezan, putujući svijetom, pri davanju znakova rukom, prstima, glavom…

Još samo fotografiranje ispred bugarske skupštine! Upozoravaju me da je to stara skupština, da je novi parlament sad na novoj lokaciji, ali ja priznajem baš tu staru. Onu koju su Rusi raspuštali i rasturali je ‘ko bugarsku skupštinu’. Nakon toga mogu mirne duše sjesti u autobus za Zagreb, krenuti prema završetku putovanja i razmišljati o novim idejama, projektima, putovanjima. I vratiti sat na naše vrijeme.

Crtice s putovanja Damira Vujnovca možete pratiti i na facebook stranici ORIJENTacije

Pročitajte još: Damir Vujnovac: ORIJENTacije – oproštaj od Istanbula , Damir Vujnovac: ORIJENTacije – Kapali čaršija u Istanbulu ,  Damir Vujnovac: ORIJENTacije – Istanbul s mora i kopna , Damir Vujnovac: ORIJENTacije – Izmir , Damir Vujnovac: ORIJENTacije – Pamukkale , Damir Vujnovac: ORIJENTacije – turski Grand Canyon u Kapadokiji , Damir Vujnovac: ORIJENTacije – Kapadokija – zemlja lijepih konja , Damir Vujnovac: ORIJENTacije – hodajući Ankarom , Damir Vujnovac: ORIJENTacije – Ankara , Damir Vujnovac: ORIJENTacije – Istanbul , Damir Vujnovac: ORIJENTacije – Skoplje