U utorak, 7. listopada 2014. u 19 sati u podrumu Galerije Klovićevi dvori otvara se izložba fotografija Darka Bavoljaka naslovljena ‘Putovanje’.Možda je samo moj svijet segmentiran? Možda svi drugi imaju cjelovitu viziju? Dok promatram ove putne panorame Darka Bavoljaka, na trenutke mi se čini da ih je nanizao upravo zbog mene. Sviđaju mi se. Volim to trajanje izraženo u pejzažima. Volim gubitak vremena u jednoličnosti podražaja. Volim slabljenje eksplicitnog pamćenja jer nam to stanje ponekad dozvoljava pristup ostalim spoznajnim sustavima. Neurokognitivna mreža prostorne pažnje?! Je li to ono što mi treba? Je li to mogući uvid u željenu cjelovitost? Neobičan je način na koji Darko spaja kadrove i zasad ne znamo zašto ih tako spaja. Moguće je, naravno, napraviti panoramu krajolika s kontinuiranim linijama reljefa, no on to ne čini. Kolažiranje zabilježenih prozorskih pogleda ostavlja stepeničaste obrise ravničarskih prizora. On kreira naraciju. Fotografija za preludij otkriva nam da se radi o putniku koji iz unutrašnjosti svog vozila bilježi promicanje vanjskog svijeta. To sugerira tamna pruga po sredini kadra prve snimke. Zašto naracija? Ona odgovara strukturi putovanja. I kada je kružno, putovanje se razvija od početne do završne točke, kao i pripovijest. Linearno naprijed. No prostorna percepcija fotografovog kretanja ne poštuje linearnost gibanja, ne poštuje prioritete interesa, ne poštuje jednolični protok vremena. Prvo jedna, pa tri, pa pet, pa šest, pa devet. U svakom je nizu pažnja položena na drugom elementu. Pogodi što gledam? Fotograf putuje cestom, vožnja je jednolična, nezahtjevna, ostavlja dovoljno vremena za rasipanje prostorne pažnje. Za izmjenu voljne i ne-voljne, endogene i egzogene percepcije. Ovo što sada gledamo je, naravno, konstrukcija, izbor iz snimljenog. Ali vrijeme i mjesto ostaju stvarni, jedinstveni, neizmijenjeni. Kao u grčkoj drami. Glavni je sadržaj, ponovno, ispitivanje našega prostora života. Našega opažanja, obrade i arhiviranja. Jer što je ono čega se sjećamo? Je li to ono što vidimo? Je li to ono što želimo? Kako biramo objekte na koje usmjeravamo pažnju i koliko su oni bitni za naš život? Trebalo bi prije svega definirati da su ti izbori, svjesni ili nesvjesni, voljni ili ne-voljni apsolutno presudni za naš opstanak. Mi sami sebe doživljavamo kao entitet van vremena i prostora. To je ono što uspijevamo iskusiti, sve drugo je intelektualna konstrukcija. Možda se varam, možda je zaista samo moj svijet segmentiran! Možda svi drugi imaju cjelinu. Možda su svi u potpunosti sada i ovdje. Darko Bavoljak promatra cestu koja je pred njim. Vizija je segmentirana. Priča se gradi od nasjeckanih dijelova opažaja. Priča se jedino tako može i ispričati, narezana na šnite. Beskonačni tijek, kakav je naš život još nismo uspjeli zabilježiti, nismo ga uspjeli ispričati, snimiti, razmijeniti. Možda taj kontinuitet ne možemo rekreirati baš zato što vjerujemo da smo samodostatna, u sebi definirana jedinka. Nekom bi se vanjskom promatraču istina ljudskog postojanja učinila, sasvim suprotno, kao egzistencija potpuno rastopljena u kontekstu. Potpuno ovisna o prostornom opažanju, o objektima na koje je usmjerena. Do nivoa konstantne ugroženosti same biti živoga bića. Ako ne primijetimo ono zaista važno, ostat ćemo bez glave. Naša je pažnja biti ili ne biti, ona je osigurač naše egzistencije. Tome učimo djecu, ali kada savladamo tu vještinu prestanemo je poimati kao uvjet preživljavanja. Mi istovremeno vidimo i cestu koja je ispred nas i onu koja nam je ostala iza leđa, jer kako bismo inače upravljali vozilom, vidimo lijevo i desno, vidimo kamione i sunce. Te vizije poskakuju. One mijenjaju stupanj važnosti, i tako kreiraju stepeničasti realitet naše vizije. Darko Bavoljak pruža jedan mogući oblik bilježenja. Fotografski. Fotografija je primarno vrlo kratki odsječak vremena te zato bilježi ono što drugi mediji ne mogu. Ponekad bilježi ono što je teško vidljivo. U svakom slučaju može snimiti ono što je teško pamtljivo. Ono što je u životu bio bljesak, na fotografiji postaje trajna prisutnost. Fotografija produžuje trajanje bljeska na vrijeme gledanja fotografije. Više fotografija gotovo identičnog trenutka bilježe višestrukost percepcije. Naš usmjereni i periferni opažaj. Ova serija Darka Bavoljaka na fotografski način bilježi multidimenzionalni opažaj putovanja.“

Marina Viculin, iz predgovora

Darko Bavoljak rođen je u Zagrebu 1961. godine. Završio je studij snimanja na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Bavi se fotografijom, filmom, konceptualnom umjetnošću i kustoskim koncepcijama. Živi i radi u Zagrebu.

GKD

Pročitajte još: Darko Bavoljak: Zaustavljeni prostor , Ovrha na izložbi Darka Bavoljaka