Roman slovenskog književnika Drage Jančara ‘Noćas sam je vidio’ (Meandarmedia, 2012.) govori o nekoliko godina života i tajanstvenom nestanku Veronike Zarnik, mlade žene iz ljubljanskoga građanskog društva, koju je u sebe uvukao vrtlog nemirne povijesti.

Pet likova govori o njoj, a svaka od njih i o sebi i uzburkanom slovenskom vremenu pred drugi svjetski rat i tijekom njega. O vremenu koje je kao Moloh gutalo ne samo ovako ili onako uvjerene sudionike povijesnih događaja, nego i ljude koji su živjeli na rubu burnog događanja, koje nisu dobro niti razumjeli – htjeli su samo živjeti. No, “samo” živjeti bila je iluzija, bilo je vrijeme kada ni u prividno sigurnoj i idiličnoj zavjetrini neke gospoštije u Gorenjskoj nije bilo moguće izbjeći jureći vlak nasilja.

Drago Jančar pisac je kojega više ne treba posebno predstavljati hrvatskim čitateljima. Kod nas su prevedene mnoge njegove knjige, a posljednja je bila ‘Drvo bez imena’ u izdanju Meandarmedija. Jančareva djela posljednjih godina doživljuju prijevode i kritičke odjeke u brojnim europskim zemljama. Ove je godine tako dobio dvije ugledne književne nagrade u Francuskoj: Prix Européen de Littérature (Europska nagrada za književnost) u Strasbourgu za životno djelo i Prix de l’Inaperçu u Parizu za francuski prijevod romana ‘Zujanje u glavi’ – za strano djelo koje najviše zaslužuje pozornost francuske javnosti. Roman ‘Noćas sam je vidio’ bio je nagrađen kao najbolji slovenski roman 2010.

M. M.