Okružuje vas mnogo neodoljivih i slatkorječivih licemjera, poznajete mnogo bezočnih varalica, onih koji laž izgovaraju lakoćom najveće istine i tako napreduju u životu. Gledate njihove nasmješene fotografije u novinama, slušate njihova isprazna obećanja na televiziji, to su političari, privrednici, urednici , ali možda i vaši prijatelji, poznanici. Prevara je njihov doručak, a uspješna prevara večera – koju vam stalno serviraju. Za sve prolaze nekažnjivo i uspinju se na društvenoj ljestvici. Je li za to možda kriva i naša lakovjernost i poštenje ili samo njihova sposobnost da budu podobni?

Moliéreov ‘Tartuffe’ je najveći i najpoznatiji hipokrit svjetske dramske literature, drugo ime za lažnog pobožnog čovjeka, drugo ime za čovjeka bez morala, idealnog čovjeka za sva vremena, za sve režime. Ipak, nisu li i svi oni koji svojom šutnjom kad je trebalo govoriti, svojim skretanjem pogleda kad je trebalo uočiti, svojim nečinjenjem kad se trebalo pobuniti – pomogli Tartuffeima – da postanu bahati, arogantni, bogati, društveno priznati – da uspiju u životu? Koliko je društvo licemjerja za ‘opće dobro’, kompromisera i konformista pripomoglo da Tartuffe dođe do pozicije moći? Je li društvo dvoličnosti i mediokritetstva i njega stvorilo? Upravo takva pitanja postavlja redatelj u svom suvremenom iščitavanju ovog poznatog predloška.