U utorak, 27. svibnja u Malom pogonu Tvornice kulture u Zagrebu u 20 sati proslavit će se sjedinjenje između zbirke priča ‘Valjalo bi me zamisliti sretnim’ i Davora Mandića. Oni su svoju ljubav odlučili okruniti brakom, pa pozivaju na posljednju šansu da kažete što imate protiv toga ili zauvijek šutite. Svjedoci su: kum Nenad Rizvanović, djeveruša Anja Matković i djever Adrian Pezdirc. Nepozvani: Andrea, Zoran i jedan domaći klaun.
Mogao je Davor Mandić napisati i drukčiju knjigu, možda priručnik za podvodni ribolov ili vrtlarstvo na Kvarneru. Ili, ako bi baš krenulo po zlu, neko ispovjedno polu/semi/autobiografsko štivo u kojem će ispasti pametniji, načitaniji i ljepši nego što jest, jer takva je danas moda, bože moj. I nitko ne bi imao ništa protiv: momak lijepo piše, ima smisla za literaturu, jedino bi možda pokoja knjižničarka pomislila kako je od tog dečka ipak nešto drugo očekivala.
Pa ipak eto, tko zna kako i zašto, sve je to još pomalo tajanstveno, taj Davor Mandić nije napisao knjigu koja je potrebna samo njemu: čitateljica ili čitatelj lako će shvatiti kako u ovim lijepim pričama postoji nešto literarno fino, druželjubivo, antikompromisno i substvarnosno. Sat na ormaru malo drukčije kuca nakon ovih priča: vjetrić je puhnuo u zavjese jer su balkonska vrata otvorena. Mandić zna biti duhovit poput Davora Slamniga u ‘Čudovištu’ ili profinjeno melankoličan poput Stanislava Habjana u ‘Nemogućoj varijanti’. Sva sreća da Davor Mandić te knjige nije pročitao jer se možda ne bi usudio napisati svoju. Knjiga je, naposljetku, spremna da vas u dugim popodnevima nahrani blesavim planovima, blistavim promašajima, fantastičnim snovima i drugim jednostaničnim čudima. Uživajte.
Taj takozvani pisac Davor Mandić, u maniri najvećih lažljivih piskarala, što je vjerojatno naučio u novinama, ušao je u moju intimu, bez pitanja, i javno napao moju osobu. Fuj!
Andrea
Davor i ja znamo se dugo. Svašta smo prošli. Koliko smo samo fešti zatvorili! I baš zato se nisam nadao da bi mogao napisati ovako nešto.
Zoran, bivši prijatelj
Grozim se bilješki o piscu. Ili moraš, kao fol u trećem licu, slušati litanije o veleuspjesima tih egomanijaka, ili se moraš, što je još gore, probijati naplavinama tzv. duhovitosti u opuštenim biografijama da bi došao do neke informacije. Kako uspjeha nemam pa da pomislim da možda i nije tako loše o sebi govoriti u trećem licu, reći ću da su bilješke glupost. Gdje sam i kada rođen? Pa koga to zanima? Kao da je bitno da sam prozni debitant u 37. godini. To sačuvaš za sebe jer kako će kritičar (nije sinegdoha, onaj jedan kritičar u Hrvatskoj) gledati na tu činjenicu blagonaklono? Toliko početničkih grešaka, a toliko godina. Zakašnjeli debitant, eto naslova kritike. Dakle ni riječi o tome.
Uostalom legitimira me to što znam što je sinegdoha.
Davor Mandić, autor
