Derinkuyu: Podzemni grad u Turskoj

Prije gotovo tri tisuće godina ljudi su izdubili meke vulkanske stijene Kapadokije i u njima pronašli svoja skrovišta. U tim su, ne baš malim, gradovima kroz stoljeća živjeli razni ljudi različitih motiva, sa svojim strahovima, potrebama i sudbinama. Živjeli su tu sve do 1920., a onda su iseljeni van, na površinu zemlje.1-DerinkuyuIza njih su ostali podzemni kapadokijski gradovi, njih oko trideset i pet, ukopani u stijene i međusobno povezani kilometarskim hodnicima. Privukao me jedan od njih – Derinkuyu, koji sa svojih osam podzemnih katova seže do pedeset i pet metara pod površinu i najveći je takav grad otkriven u Turskoj. Polovica toga grada, u koji se moglo skloniti i do dvadeset tisuća ljudi zajedno sa stokom i životnim potrepštinama, danas nam je za iznos od sto kuna dostupna za razgledavanje… ako ne patimo od klaustrofobije, astme, ako nismo slabovidni, ne smeta nas vlaga i ako nismo igrači neke košarkaške NBA momčadi. Ponešto od toga i nisam (košarkaš, na primjer) pa sam se usudio uzanim prolazom uputiti pod zemlju.

2-DerinkuyuTaj ‘duboki bunar’ (Derinkuyu znači upravo to) napravljen je za stanovnike nižeg rasta, u što sam se uvjerio nekoliko puta pošteno udarivši glavom o strop niskog hodnika kakvima su povezane gradske prostorije. Budući da stanovnici grada vjerojatno nisu patili od pretilosti, nije bilo potrebno graditi široke prolaze pa je to dodatno otežavajući čimbenik mnogim njegovim današnjim posjetiteljima. No, ne bih se kladio da su Derinkujci (tako bi se vjerojatno danas zvali) pod zemljom bili lišeni svih životnih radosti. Uz cisternu za vodu nalazila se i ona za vino, a i zajednička smočnica bila je prilično velika.

3-DerinkuyuKako bilo, život pod zemljom zacijelo nije bio lagan i sila koja je ljude natjerala da svoje stanište uređuju tako duboko ispod površine sigurno je bila strašna, neumoljiva, opaka. Tome u prilog govore ‘kamena vrata’ na ulazu u svaku od podzemnih etaža, opremljena velikim mlinskim kamenom kojim se upravljalo s unutarnje strane. Time su se stanovnici mogli zatvoriti u strahu od ulaska nezvanih gostiju. Slika takvog ulaza s ogromnim kamenom sjedi mi u mislima još od vremena Malnarovih otkrivanja ovog zanimljivog područja pa ponosno dotičem hladnu površinu vlažnog kamena ne bih li osjetio vezu s negdašnjim stanovnicima toga grada, ali i s našim istraživačem, pustolovom i jedinstvenom pojavom u svijetu domaćih putopisnih snaga druge polovice prošloga stoljeća.

4-Derinkuyu-Damir VujnovacTu počinje magija od koje se i danas naježim. Taj osjećaj ulaska u podzemni svijet nije mjerljiv s dječjim sjećanjima na zemunice Petrove gore, niti s posjetom pećinama centralnog Izraela ili jamama Gorskog kotara i Istre. To je bio grad koji je živio svoj život tisuća ljudi, mjesto njihovog zajedništva i neprijateljstava, ljubavi i strahova, rađanja i umiranja. Sjedeći tako na nekom kamenu, da se odmorim od pogrbljenog hodanja, u tamnom kutku prostorije ugledao sam mačku kako me promatra svojim sjajnim očima. Kad je okrenula glavu instinktivno sam i ja pogledao u istom smjeru, no sekundu nakon toga vratio sam pogled i nje više nije bilo. Možda je to bio samo umor, možda nedostatak kisika duboko pod zemljom, no trnci koje osjećam pišući ovo stvarni su i javljaju se pri svakom sjećanju na taj trenutak. Potražite je tamo, ako vas put nanese.

Generacije stanovnika ovog mjesta nisu nam ostavile nekog namještaja da vidimo kako su uredili prostor svog podzemnog boravka. Nema ni alata izloženog u svim tim golim, praznim i pomalo jezivim prostorijama. Ostao je ipak spomen na jedan svijet u kojem ne bih volio živjeti. Površina zemlje, kakva god bila, nekako mi je draža.

Tekst i foto: Damir Vujnovac


1-Kapadokija

Damir Vujnovac: ORIJENTacije – Kapadokija – zemlja lijepih konja


Kapadokija-Grand Canyon

Damir Vujnovac: ORIJENTacije – turski Grand Canyon u Kapadokiji
Tagged: , , , , , , ,