Proljeće je 1982. godine. Pet kola prije kraja prvenstva novinar, književnik, ali prije svega kroničar plavoga Zagreba Zvonimir Milčec za Dinamovu reviju intervjuira kapetana Velimira Zajeca. Jedno je od pitanja: ‘Što za tebe znači biti Dinamovac, Zeko?’ To je pitanje postavljeno u sezoni kada je Dinamo nakon 24 godine, pod stručnim vodstvom Miroslava Ćire Blaževića, odnio naslov prvaka Jugoslavije. To je pitanje savršen šlagvort za razgovor sa svim Dinamovcima ove 2019. godine uoči Dinamova dugoočekivanog proljeća u Europi.
Dinamo, kao svojevrstan nasljednik Građanskog, osnovan je u prostorijama Elektre u Gundulićevoj ulici 9. lipnja 1945. godine. Ime je dobio po uzoru na moskovski nogometni klub. Utabanim putem prethodnika zagrebački je klub hrabro ulazio u duele, pobjeđivao u velikom stilu, ali i dostojanstveno gubio. No prije svega oduševljavao je razdraganu, glasnu, vječnu publiku.
Obojena u plavo, upravo je ta publika dopratila i dočekala momčad nakon neponovljiva osvajanja Kupa velesajamskih gradova 1967. godine. Četiri godine prije toga Dinamo je okrznuo pobjedu izgubivši od Valencije u finalu Kupa (na putu pobijedivši velikane klupskog nogometa kao što su Porto, Ferencváros i Bayern). No ni osvajanje Kupa 1967. godine nije prošlo bez prepreka. Prva od njih bila je momčad Spartaka iz Brna. Za početak pao je nesretni autogol, a potvrda rezultata stigla je nedugo potom golom češkog kapetana Bubnika. Dinamo je međutim izjednačio u uzvratu, a odluka tko će dalje prepuštena je sreći. U prvom bacanju novčića, novčić je pao okomito – na kant – te je tek iz trećeg pokušaja, treća sreća!, novčić prevagnuo na Dinamovu stranu. Kažu da sreća prati hrabre: uz neupitnu spretnost i vrhunsku igru Dinama, sreća je podržala sjajan rezultat. Ipak, još se jedna prepreka pojavila tik pred finale. U polufinalu protiv Eintrachta iz Frankfurta konačnu je odluku, u uzvratu, donio jedanaesterac Rudija Belina u 102. minuti za rezultat 4:3 na Maksimiru. Nasuprot toj žestokoj igri živaca, finale je Dinamo odredio već u prvoj utakmici na Maksimiru pobijedivši Leeds s 2:0, dok je uzvrat završen bez ijednoga gola. Zanimljiva je bilješka o atmosferi nakon te pobjede: ‘Dinamova se ekipa automobilima nakon završene borbe uputila prema hotelu… ali gradom se još razlijevala bujica mladih navijača s Leedsovim šalovima i tutnjalo je ime poraženog… Bilo je to shvaćanje da nema poraženog u finalu; bolji samo prima pehar…’ Osvajanje Kupa velesajamskih gradova najveće je postignuće koji je jedan hrvatski, do tada i jugoslavenski klub, postigao. Generacija ’67. nije se samo upisala u anale domaćeg, europskog i svjetskog nogometa – postala je legendarna, a zapis o njezinu statusu predvode vratar Škorić, braniči Gračanin i Brnčić, pomagači Ramljak i Blašković te navalni igrači Čerček, Zambata, Lamza i Rora. Nije uzgred spomenuti da je te godine Dinamo oborio još jedan važan rekord: bio je jedini jugoslavenski klub koji je u toj sezoni sudjelovao na četiri fronta: na domaćem prvenstvu, na Jugokupu, na Kupu velesajamskih gradova i na Srednjoeuropskom kupu.
Tri godine nakon osvajanja Kupa velesajamskih gradova Dinamo je slavio dvadeset petu godišnjicu postojanja koja je obilježena svečanim prijamom u velikoj dvorani nekadašnjeg Radničkog sveučilišta ‘Moša Pijade’. Na svečanoj su sjednici bili svi živući predsjednici kluba, ali i uglednici političkog vrha poput Mike Tripala, Pere Pirkera i Srećka Bijelića. No 1970. godina iznimno je važna u vizualnoj reprezentaciji kluba. Naime, te je godine donesena odluka o službenom Dinamovu grbu. Jednostavan grb s kraja 40-ih i početka 50-ih godina zamijenjen je promjenom naziva kluba u ‘NK Dinamo’ te je tada i uklonjen grb s dresova, a na drugim memorabilijama i tiskovinama službeni je grb s novim nazivom bio u obliku štita s tipografijom malog bijelog slova ‘d’ na plavoj podlozi i crvenom petokrakom nad slovom. Za 25. godišnjicu prihvaćen je novi grb. Kružnica podijeljena promjerom na dva dijela, sa šahovnicom u gornjem dijelu i plavo obojenim donjim dijelom te s logotipom malog slova ‘d’ i nezaobilaznom crvenom petokrakom. Novo ruho donijelo je nove titule – pobijedivši Hajduk u napetom finalu Kupu maršala Tita 1968./1969., Dinamo se plasirao u Kup pobjednika kupova. Pobjedama nad Slovanom iz Bratislave (3 : 0) i Marseilleom (3 : 1) u prva dva kola Dinamo je izborio četvrtfinalni ogled sa Schalkeom koji zaustavlja Plave rezultatom 4 : 1 (3 : 1, 1 : 0). Time 1970. godina označava posljednje prezimljavanje Dinama u nekom europskom natjecanju da bi prokletstvo europskih neuspjeha bilo prekinuto skoro 50 godina poslije.
Idućih je godina, pod prepoznatljivim grbom, Dinamo nizao pobjede i poraze, no nijedan nije nadmašio trijumfalnu 1967. godinu. 1980. godine nakon trenerskog angažmana u NK Rijeka, bivši igrač Dinama Miroslav Ćiro Blažević preuzima momčad te ih diže na ljestvici prve lige s 12. mjesta (1979./1980.) na 5. mjesto (1980./1981.). U sljedećoj je sezoni Dinamova igra procvjetala i to postaje legendarna sezona 1981./1982. Predvođeni golovima Cice Kranjčara i Snješka Cerina (prvim strijelcem sezone s 19 golova), Dinamovci su krenuli u pohod na vrh tablice. Sve započinje pobjedom protiv Beograda u prvom kolu s golom razlike, zgromivši potom Hajduk čvrstom i oštrom igrom, a za njim i Teteks, Zagreb, Vardar… Uz nekolicinu remija i poraza koji se mogu izbrojati na prste jedne ruke, Dinamo je u 19. kolu došao do presudnog duela s Crvenom zvezdom 19. veljače 1982. godine čime započinje legendarno Dinamovo proljeće. Pobjedom nad Zvezdom (3 : 0) kreće juriš Plavih, a potom su uslijedile i pobjede nad Slobodom, Sarajevom, Rijekom i Olimpijom te Vardarom iz Skoplja. Upravo je pobjeda u Skoplju potvrdila Dinamov status na vrhu tablice, a pobjedom nad Budućnosti Dinamo postaje prvakom Jugoslavije. Fredi Kramer zapisao je: ‘Simpatizeri Dinama diljem svijeta slavili su 1982. godinu kao nešto što su dočekali kao ozebli sunce. Ćiro Blažević je ispunio obećanja i očekivanja. Utakmice Dinama redovno je pratio velik broj gledatelja, a 24 godine čekanja na naslov prvaka dobile su sjajan epilog.’ Te je sezone preplavljen maksimirski stadion i cijeli Zagreb. Dinamo je povezivao i purgere i dotepence i gornjogradske nobl stanare i radničku klasu Trešnjevke i Trnja. Osamdesetih se Zagreb profilirao urbanim ikonama novog vala, Smogovaca, fiće i stojadina, Kulušića i Saloona, Cibone… a onda i Dinama.
Odgovor Velimira Zajeca na Milčecovo pitanje možda najbolje dočarava tadašnju Dinamovu magiju: ‘[biti dinamovac znači] Pripadnost – intimna, ne formalna. Način razmišljanja. I ljubav, premda to zvuči malo patetično, ali je tak. Otkad sam počel’ mislit, bil’ sam Dinamovac, otkad za sebe znam. I svi su moji oduvijek bili Dinamovci.’ Nogomet je sport koji se igra, ne samo na terenu, nego i na tribinama i na malim ekranima. Nogomet je umjetnost. Nogomet je i tehnika i preciznost i snaga i strast i karijera i poziv. No prije svega, nogomet je univerzalna pojava: nema osobe na svijetu koja se barem jednom nije uhvatila lopte i s nekolicinom prijatelja postavila proizvoljne golove nasred ulice i igrala. Upravo mu takva prisutnost daje snagu i ta se ljubav razvija od malih nogu. I onda u Zagrebu, na plećima uspjeha, začet je plavi nogometni klub koji neovisno o usponima i padovima povezuje ljude. Neovisno o tome koliko je vremena, kako i gdje, netko proveo u Zagrebu, Dinamo ga je morao barem ovlaš dotaknuti: plave točke s terena i beskrajno plavetnilo s tribina.
J. G. / Foto: Juraj Vuglač
