Dinko Mihovilović: Odiseja izbjegavanja susreta sa samim sobom

Jedne ‘Krletka od mora’ podsjeća na Moby Dicka, drugi vide poveznicu s Odisejom, trećima je jasno zašto je Murakami omiljeni autorov pisac, no svi se slažu da je ‘Krletka od mora’ Dinka Mihovilovića izazvala pažnju i blogera i velikih medija.‘Koliko ćemo daleko otići kako bismo izmijenili prošlost? I što zapravo želimo promijeniti? Sveopće stanje stvari? Tuđe situacije? A možda najviše – vlastite greške?’ – pita Dario Abram na stranici Gradske knjižnice Rijeka i napominje: ‘Prisjetite se svoga djetinjstva. Samo, za razliku od Josipa, ne žalite za njime, već ga ponovno oživite. Ako želite, posjetite. Ako je moguće, pokušajte ponovno. Ako treba, oprostite. Ne zatvarajte se u svijet krletki kada su vam krila širom raširena’.

Tomislav Čadež u Jutarnjem listu zapaža da je ‘Krletka od mora’ zapravo ‘pikarski roman s elementima fantastičnog, ispripovijedan sažetim, naoko neatraktivnim stilom. Međutim , pikarska je samo njegova forma, sadržaj je denuncijantski u odnosu na glavni lik. Ili, ljepše rečeno, posrijedi je bildungsroman, gdje u središtu nisu avanture glavnog lika, nego promjene koje se događaju u njemu.’

Tumačenja ‘Krletke od mora’ su brojna, ali najčešće među njima je da roman pogađa suvremene neuroze generacije tridesetineštogodišnjaka, kojima pripada i autor, uz zaključak da to nije muški roman, već su pitanja i dvojbe u njemu univerzalna i vječna. Neka od njih nagovještava i naslovnica sa superiornom ilustracijom koju potpisuje mlada i talentirana Lucija Jerković.

S Dinkom Mihovilovićem razgovaramo o prvim reakcijama na roman ‘Krletka od mora’, o vanjskom i unutarnjem putovanju opisanom u romanu, o motivima za književno stvaralaštvo te o novom romanu koji je počeo pisati.

* Otkako je objavljen roman ‘Krletka od mora’ proglašeni ste novom književnom zvijezdom, a i blogerima ste dali dosta posla, jer nove recenzije pristižu gotovo svakodnevno. Jeste li zadovoljni reakcijama na roman?
– Prije izlaska romana, pitao sam se kakve će biti reakcije. Pitao sam se ulazim li u zatvoren svijet koji ne voli pridošlice, pogotovo one koje ranije nisu pripadale svijetu književnosti ni na koji način. Na moju sreću i olakšanje, novinari i blogeri dobro su reagirali na pojavu mog romana na sceni koja očito ima dovoljno prostora za sve autore koji možda još nisu objavljeni, a trebali bi biti. Osjećao sam se dobrodošao, a to je uvijek lijep osjećaj. Što se samog romana tiče, zadovoljan sam reakcijama čitatelja. Od nekih sam čuo interpretacije romana kojih se ni sam nisam dosjetio, ali su mi se svidjele. Pozitivne reakcije dobra su motivacija za nastavak pisanja.

* Neki recenzenti proglasili su roman ‘Krletka od mora’ generacijskim romanom, a odgovorili ste im da to niste namjeravali napisati. Koji su razlozi da Krletku pak najradije čitaju i komentiraju tridesetineštogodišnjaci?
– Kada sam pisao roman, htio sam ispričati priču. Nisam htio napisati nešto što predstavlja moju generaciju. Ako se tako nešto i uvuklo među stranice, onda moram priznati da je bilo nesvjesno. Glavni sam lik modelirao po sebi, iako se radi o čovjeku s drukčijim iskustvima. No, pošto sam unio dio sebe, ne čudi me da sam priču obojio specifičnostima za svoju generaciju iako, kažem, nisam od toga polazio niti mi je to bila namjera.

* ‘Krletka od mora’ je odiseja mladića iz Novog Zagreba koji kreće u pomorsku pustolovinu bježeći od vlastitih osjećaja, a završava ipak neizbježnim suočavanjem s vlastitim neiskrenostima. Umjesto epskih obračuna s poviješću i aktualnim političkim trenutkom, za svoj motiv birate individualizam i intimističko preispitivanje sebe. Je li to poruka koju upućujete svojoj generaciji, štoviše publici svih dobi?
– Htio sam prikazati vanjsko putovanje čija je svrha pokretanje unutarnjeg putovanja. Ono daje čvršće okvire priči koju sam imao na umu. Volim pisati o unutrašnjem svijetu čovjeka, razmišljati o njegovim motivima, odlukama i namjerama. Svatko od nas živi u svojoj glavi i kroz sebe spoznaje svijet – od čega onda bolje krenuti, nego od toga? Magični dijelovi romana javljaju se prirodno i spontano, produbljuju unutrašnji svijet glavnog lika.

* Iako ste programer po struci, volite Murakamija, pišete poeziju, objavili ste jedan roman i nastavljate pisati sljedeći. Sve to pokazuje da je književnost vaš dominantan interes. Kako zamišljate književnu afirmaciju – je li to čitanost romana i odaziv publike ili su to književne nagrade, priznanje kritike i književne scene?
– Mislim da sve nabrojano čini mozaik koji se zove književna afirmacija, ali na prvom je mjestu publika. Pišem u prvom redu da bih nekome drugom pružio zadovoljstvo čitanja. Priče već postoje u mojoj glavi, a iako mi ih je zanimljivo i ispunjavajuće pisati, sumnjam da bih pisao da sam sam na svijetu. Smatram da umjetnost zahtjeva izvanjskog promatrača koji daje svoju ocjenu djela. Što je više promatrača, to ocjena može biti objektivnija. Ne bih vidio smisao u tome da pišem samo za sebe, bez nade da će netko pročitati napisano i tome donijeti neki svoj sud.

* Hrabro je i inovativno je da ste u svom prvijencu krenuli u raščišćavanje muških osjećaja prema ženi, što je tema koju autori otvaraju kako bi pronašli način da je nadmudre umjesto da je osvijeste i prihvate. Za obračun s osjećajima Josip kreće na put preko svijeta i podsjeća na Don Quijotea koji treba veliki zadatak s kojim će odmjeriti svoje snage, a u korijenu njegovih motiva leži romantična zaljubljenost. Pretpostavljate li da su suvremeni muškarci toliko komplicirani da se s osjećajima ne mogu suočiti na jednostavniji način?
– Mislim da to nije simptomatično samo za muškarce, nego i za žene. Ne znam je li to odraz doba u kojem živimo ili su ljudi oduvijek bili nelogični kada su u pitanju osjećaji. Istina, mnogi osjećaji sami po sebi nisu logični, ali razumski znamo što je za nas dobro, a što loše. Pa ipak, mnogo ljudi koje sam susreo svjesno pristaju biti u lošim odnosima iz ovih ili onih razloga. To me iznenađuje, žao mi je da troše dragocjeno vrijeme na ovoj planeti izbjegavajući susret sa samim sobom. Stoga je i putovanje u romanu daleko i opsežno – prikazuje što je sve čovjek u stanju napraviti, samo da ne mora stati u zatvorenu sobu pred ogledalo i riješiti svoje probleme sam sa sobom.

* Najavili ste da ste nakon ‘Krletke od mora’ započeli pisati dva romana. Kako napreduje pisanje dva romana istodobno? Kada namjeravate objaviti sljedeći roman? Koji je razlog tolike produktivnosti?
– Drugi sam roman počeo pisati čim sam završio prvi. Pravi je napredak doživio tek mjesecima kasnije, kada sam potpisao ugovor za izdavanje ‘Krletke’ i time je skinuo s dnevnog reda, opustio se. Nešto kasnije, na pamet mi je pala ideja za treći roman i htio sam skicirati glavnu temu. No, napisao sam čitavo prvo poglavlje, a ubrzo je uslijedilo i drugo, pa i treće. Jedno sam vrijeme gurao oba rukopisa u isto vrijeme, dok me taj treći rukopis nije posve obuzeo i gurnuo drugi rukopis u stranu. Svakako ću mu se vratiti, ali zadnjih tjedana radim samo na trećem rukopisu. U idealnom bih svijetu sljedeći roman volio objaviti već sljedeće godine, ali otom-potom. Rukopis će svakako biti spreman na vrijeme. Produktivnost je uvijek bila dio mene, ali sam je dosad usmjeravao drugim pravcima. Objavom prvog romana podigla se brana, jer sam vidio da je netko moj rad ocijenio kao dovoljno dobar da se objavi. Ako sam uspio jednom, znači da mogu uspjeti i drugi put. Tako sam svoju inspiraciju usmjerio na pisanje uz mnogo manje opterećenje od onoga kojeg sam imao pišući prvi roman.

Razgovarala: Sandra Pocrnić Mlakar / Foto: Mateo T. Klarić

Tagged: , , , , ,