U Kazalištu Marina Držića u Dubrovniku u petak, 25. veljače bit će premijerno izvedena predstava ‘Hamlet – evidencija zločina jedne monarhije’ u režiji Livije Pandur.
Tekst potpisuju Tibor Hrs Pandur i Livija Pandur prema dramama ‘Dan umorstava u povijesti o Hamletu’ Bernarda-Marie Koltèsa i ‘Hamlet’ Williama Shakespearea. U predstavi glume: Nikša Arčanin (Hamlet), Marija Šegvić (Ofelija), Mirej Stanić (Gertruda), Zdeslav Čotić (Klaudije)
Poznata je činjenica da se ubojica uvijek vraća na mjesto zločina. Ako on je, onaj koji mislim da je, onda se ubojica neće vratiti na mjesto zločina, jednostavno zato što ubojica ‘je’ mjesto zločina. Ubojica je sustav. Zlo je odnos prema drugome. Zlo je odabrati zlo.
Dan umorstava u povijesti o Hamletu (1974.) dramska je adaptacija Bernarda-Marie Koltèsa (1948.–1989.), na kojoj se temelji ova predstava, a sublimira događaje iz Hamleta u jedan jedini dan i na samo četiri lica, za koja se čini, da zatvoreni u posmrtnom bunkeru uprizoruju uvijek jednu te istu dramu. Svjedoci smo sukoba dviju generacija i dva svjetonazora: Hamlet i Ofelija protiv Klaudija i Gertrude, koji podupiru interpretaciju raskola koji Hamlet utjelovljuje već kod Shakespearea, jer izražava radikalnu sumnju u dominantni poredak elizabetanske Engleske i optimističnu sliku svijeta 16. stoljeća. Critchley i Webster pišu da je ‘Hamletov svijet određen sveprisutnošću špijunaže’ i da je ‘Hamlet drama nadzora u policijskoj državi’. Jan Kott bi rekao da se Hamlet opire ‘velikom mehanizmu povijesti’ ili ‘feudalnom klanju’ koji u nezaustavljivim ciklusima pretvara krvnike u žrtve i žrtve u krvnike.
Suvremena čitanja Shakespearea utjecala su na Koltèsovu adaptaciju, a po istom principu su nastavili u dubrovačkom kazalištu. Zadržali su Koltèsovu osnovnu strukturu, gotovo sve prilagodbe monologa i dijaloga, ostale su vjerne njegovoj dramaturgiji, ali se u isto vrijeme osjećalo da se njegov zaplet mora dovesti do krajnjih posljedica baš zbog njegove radikalnosti, domisliti je do kraja. Budući da Koltèsov predložak (unatoč promijenjenih koordinata) prati slavni Shakespeareov rasplet, smatralo se potrebnim da ovaj ‘Hamlet’ završi potpuno neočekivano. Osnovna teza koja se preispituje je: što bi se dogodilo kad Hamlet ne bi kapitulirao i kad bi ostao vjeran svojoj sumnji u smisao krvave osvete kao sredstva uspona do vlasti. Hamlet, koji ostaje vjeran nenasilju. Hamlet koji se odupre ‘velikom mehanizmu’ povijesti feudalnog klanja, pa kao pravi tragični junak odluči da odustane i emigrira. I što bi se dogodilo ako se Ofelija odupre i ne bude samo bespomoćna žrtva? Što ako je njezino samoubojstvo barem čin otpora? U skladu sa suvremenom feminističkom interpretacijom u ovoj su verziji ženske uloge jednakovrijedne muškim.
Citat s kojim predstava počinje značajno sažima ishodište ovog koncepta: ‘Uvijek i svugdje na zemaljskom prizorištu ista drama, isti dekor. Na istoj, ograničenoj sceni bučno čovječanstvo, zaluđeno svojom veličinom, vjerujući da ono jest svemir, živeći u svom zatvoru kao da je neizmjeran prostor, samo da bi uskoro potonulo sa zemaljskom kuglom, koja je, s najvećim prezirom, nosila teret njegove gordosti. Ista monotonija,livi ista nepokretnost na tuđim zvijezdama. Svemir se neprestano ponavlja i vrpolji se u mjestu. Vječnost beskonačno i neometano izvodi jednu te istu predstavu.’
Louis-Auguste Blanqui: ‘Vječnost kroz zvijezde’ (1872.)
T. H. P. / Foto: KMD
