Posljednji autor ovogodišnje Europee U Dvorištu bio je mladi španjolski pisac Cristian Crusat s kojim su se čitatelji mogli družiti u utorak, u caféu U Dvorištu na tribini naziva ‘Putovanje prema unutra’. U promociji su mu pomogli prevoditelj Matija Janeš, književnik Branko Čegec i moderatorica Ivana Simić Bodrožić.
Cristian Crusat (1983.) autor je knjiga priča ‘Estatuas’ (Kipovi), 2006. i ‘Tranquilos en tiempos de guerra’ (Mirni u ratno doba), 2010. te ‘Breve teoría del viaje y el desierto’ (Kratka teorija putovanja i jedna pustinja), 2011. Sve izvornike objavila je španjolska izdavačka kuća Pre-Textos. Živio je u Francuskoj, Maroku i Nizozemskoj. Riječ je o jednom od najznačajnijih mladih španjolskih autora. Objavio je eseje, prijevode i članke iz komparativne književnosti u raznim španjolskim i južnoameričkim časopisima, kao što su Revista de Occidente, Letra Internacional, Punto de partida ili Revista Atlántica. Radi kao lektor za španjolski jezik u inozemstvu. Godine 2010. Crusat je dobio Međunarodnu nagradu za priču Manuel Llano, a 2013. nagradu Europske unije za književnost (EUPL) za knjigu ‘Kratka teorija putovanja i jedna pustinja’.
Kratka teorija putovanja i jedna pustinja predstavlja pravi izazov većini konvencija prihvaćenih u našoj književnosti, a koje se odnose na to kakva bi trebala biti formalna priroda pripovijetke. Njegovih šest pripovijedaka što se otvaraju ljudskome iskustvu, smještajući nas u neki kutak svijeta – između šturih krajolika mediteranske obale i genijalnih stranica srpskoga pisca Milorada Pavića – označavaju ovdje putovanje. Zahvaljujući vrlo gipkoj prozi nomadske strukture koja se prilagođuje različitim duhovnim, fizičkim ili imaginarnim mjestima svake priče i krhkoj individualnosti njezinih stanovnika, Crusat vodi te pročišćene likove do ponora strahova, sumnja i žudnja što oblikuju suvremeni svijet. Svi oni čekaju, traže ili istražuju mogućnost jednoga otkrića koje ne stiže do njihove obamrle sadašnjosti, a s druge strane, što je zanimljivo, nisu, čini se, sposobni poduzeti nikakav učinkovit potez, osim možda zavodljive Lene koja nam piše iz plutajućega svijeta snova.
S autorom i predstavljačem razgovarat će se o putovanju prema unutra, pri kojem se ne mičemo, kao glavnom obilježju literature. Kao što navodi mistika sufističkoga pokreta, duša traži promjenu, pa stoga nepomičnost odgovara polaganoj smrti koja nas svugdje vreba, dok klizi sporednim likovima, praznim parkiralištima ili punim hotelima – i tu se javlja pustinja stvarnosti – u kojima smo, sretni ili ne, zatočenici, s time da nam sudbina ili slučajnost otkriva, kao u kakvoj eksploziji, autentično lice naše samoće.
N. L.
