Boris Balta (1979.) mladi čovjek renesansnih vrlina, u postindustrijskoj Tuzli prije sedam godina pokrenuo je festival južnoslavenskog filma. Glumac po vokaciji, sa stalnim angažmanom u Narodnom pozorištu Tuzla, magistar je rodnih znanosti, pred doktoratom je na temu znanosti o umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Frontman je i autor angažiranih pjesama rock grupe Show program, ali prvenstveno i nadasve producent i direktor Tuzla film festivala (TFF).
* Sudeći prema viđenom, tijekom osam dana trajanja, ova bi se manifestacija trebala zvati Balta film festival, a ne Tuzla film festival. Ili preciznije rečeno: očito je da sve počiva na Vašem angažmanu i entuzijazmu. Jeste li Vi neki tuzlanski čarobnjak Baltazar, koji je prepustio da se festival nazove po Vašem gradu?
– Hvala na komplimentu ako mislite da je tako, ali nisam samo ja zaslužan iako sam glavni pokretač. Krenuo sam iz čistog entuzijazma, jer u Tuzli nije postojalo ništa slično, a podržali su me supruga Ajša Mevkić, suradnice Ivana Suljetović i Snježana Vučinić, a kasnije se formirala ekipa koja je s nama posljednjih pet godina, u kojoj su Jasmina Kadrić, Dino Subašić, Almir Ibrahimagić, Jasmin Jatić, Emir Delalić… S nama je i Mirko Ilibašić, glumac iz Osijeka, koji je završio glumu na tuzlanskoj akademiji, a koji je profesionalno odrastao uz ovaj festival. Zahvaljujući ovdje stečenim kontaktima, sada ga možemo gledati u seriji Nove TV ‘Na granici’.
* Što Vas je potaknulo da krenete u tu avanturu?
– Obilazeći festivale i kina u drugim gradovima bio sam fasciniran što ljudi plješću na kraju filma čega kod nas nije bilo. Zato sam htio napraviti manifestaciju na kojoj bi se stvorila interakcija između publike i filma, kao u kazalištu, gdje ljudi pokazuju svoje emocije i počnu komunicirati. Želio sam okupiti više građana na jednom mjestu, pružiti im priliku da uživaju u osjećaju koji pruža umjetnost i dati im dašak glamura, nešto čega nije dugo bilo u ovom gradu. Prije rata imali smo tri stalna kina i dva s povremenim repertoarom, a onda smo bili 22 godine bez ijednog, sve dok nije došao Cinestar i otvorio pet dvorana. Oni su bili raspoloženi za suradnju s nama, ali smo ipak odlučili da projekcije budu u umjetnički primjerenijim prostorima, Narodnom pozorištu i Bosanskom kulturnom centru.
* Koliko je Tuzla film festival prepoznat u regiji?
– Festival je za ovih sedam godina postao manifestacija koja raste i za koju se zna ne samo na Balkanu nego i šire. Uvršteni smo u sve relevantnije kalendare fondacija, producenata i redatelja. Mnogi su već bili tu, pa ćemo iduće godine imati problem koga pozvati a da se ne ponavljamo.
* Vaše je glavno zvanje glumac, ali niste poznati po ulogama izvan Tuzle. Niste čak ni protrčali kroz neku sapunicu?
– Istina, orijentirao sam se samo na kazalište, ovo naše tuzlansko, iako sam imao ponuda od RTL-a da snimam neke serije. No, u tom slučaju morao bih se preseliti u Zagreb i ostaviti teatar, ali htio sam ostati u Tuzli i dovršiti sve svoje projekte. Jedno vrijeme posvetio sam se znanosti, da magistriram, i svojoj staroj ljubavi – judu, da majstoriram i pokrenem klub. Bavio sam se još brazilskom jiu jitsom i grapplingom, ali kad sam dobio sina, sve sam to zapostavio. Nisam pretjerano radio na svojoj glumačkoj karijeri. Imao sam manju ulogu u filmu ‘Remake’ redatelja Dine Mustafića te holivudskim produkcijama ‘Blubberella’ i ‘BloodRayne: The Third Reich’, ali nisam išao prema agencijama niti slao CV-e. Bilo mi je dovoljno kazalište i produkcija festivala kojom se bavim cijele godine.
* Ali to nije sve…
– Bavim se i produkcijom dokumentarnih i kratkih igranih filmova, a imam i scenarij za dugometražni igrani film ‘Dani ludila’, koji čeka odobrenje za financiranje na jednoj fondaciji. Dovršavam knjigu ‘Klopka za Zeusa’, šekspirijansku komediju u stihu i rimi, koju ću objaviti krajem godine. Na proljeće dovršavam jednu stručnu knjigu, a pri kraju je i dokumentarac ‘Snagom volje’, čiji sam producent i redatelj, o ultra triatloncu Mladenu Nediću, tuzlanskom Ironmanu. Uz sve to, na Filozofskom fakultetu u Zagrebu ‘guram’ Poslijediplomski doktorski studij znanosti o književnosti, teatrologije i dramatologije, filmologije, muzikologije i studija kulture.
* Gdje ste diplomirali glumu?
– Na Akademiji dramskih umjetnosti u Tuzli, gdje sam završio sasvim slučajno nakon dvije godine studiranja ekonomije. Imao sam problem s profesorom kojem nisam htio platiti ispit, pa sam otišao na prijemni ispit na akademiji i prošao. Kad sam došao na prvi sat kod profesora Vlade Keroševića, vidio sam da je to – to i da je umjetnost moj život.
* Još ste u angažmanu u Narodnom pozorištu u Tuzli. U kojim ste zvučnijim predstavama glumili?
– Istaknuo bih predstave ‘Bistri vitez Don Quijote od Mance’, ‘Lizistrata’, ‘Ne igraj na Engleze’, ‘Prevrtač’, ‘Juda Iškariotski’, koju sam i režirao…
* Imate se tijekom cijele godine čime baviti oko Tuzla film festivala?
– Sve pristigle filmove, njih oko 800, pogledamo nas pet selektora, a dva-tri mjeseca poslije festivala bavim se papirologijom i računima. Potkraj godine počinjemo slati projekte vezane za festival, a od sedamdesetak poslanih prođe 15-20. Godišnje obiđemo petnaestak festivala što znači najmanje 75 dana provedenih na putu, jer želimo vidjeti kako drugi rade i usavršavati se.
* Možete li napraviti usporedbu Vašeg festivala s nekim drugim u regiji?
– Kolege koje nam dolaze svrstavaju nas među desetak bitnijih festivala na Balkanu po organizaciji, broju gostiju i kvaliteti filmova. Novac je, naravno, uvijek problem da budemo veći i uspješniji, ali uspostavili smo strukturu koja uspješno funkcionira već sedam godina. Ljudi nam rado dolaze, a svi koji su bili rado se i vraćaju.
* Festivali trebaju i zvijezde. Kako s njima stojite?
– Ne pridajemo tome previše značaja, ali nam svake godine dođu tri-četiri velika imena. Više pažnje polažemo na umrežavanje, da se profesionalci upoznaju i ostvare neku suradnju, tako da ćemo i dalje ići u tom pravcu. Ove su nam godine bili Tarik Filipović i Sergej Trifunović, koji su bili članovi žirija i održali vrlo uspješne radionice, a Nikola Kojo dobitnik je nagrade za doprinos razvoju južnoslavenske kinematografije. Tuzla također ima svoje zvijezde, koje drugdje žive i rade, ali dolazili su nam ranijih godina: Zijad Gračić, Emir Hadžihafizbegović, Mirsad Tuka…
* Je li Tuzla film festival motivirao mlade u Vašem gradu da se na bilo koji način počnu baviti filmom?
– Vjerujem da jest, jer je svih ovih godina s akademije izašlo sedamdesetak studenata glume i režije, koji su se nastavili baviti time. Mladi trebaju festivale da promoviraju ono što rade, a mi smo im u tome na usluzi.
* Ipak, u Tuzli se ne osjeti atmosfera kao da grad živi s festivalom?
– Vizualno možda ne, jer trenutno nije moguće oglašavanje na stupovima javne rasvjete, pa ne možemo stvoriti neko prisnije ozračje. Zato smo se oslonili na društvene mreže i druge kanale promocije, a brojke govore za sebe. Na otvorenju smo imali 650 ljudi, a tijekom osam dana trajanja filmove je pogledalo oko 2500 gledatelja plus 2000 učenika na jutarnjim projekcijama.
* Jeste li kad posustali i pomislili da festival ukinete ili ga negdje preselite?
– Niti u jednom trenutku, iako je bilo kriza i problema, ali sam o mogućnosti organiziranja festivala razgovarao s nekim ljudima u Zadru. Naime, majka mi je Zadranka, a i ja pomalo, jer sam tamo završio osmi razred osnovne i srednju školu, tako sam i dalje vezan za taj grad. Jesam li pogriješio s festivalom u Tuzli ili ne, pokazat će vrijeme. Ja se na ništa ne žalim, a za sebe sam se izborio i pobrinuo bez ičije pomoći. Svake godine, osim ove, na svoje ime sam dizao kredit od 20.000 KM (oko 10.000 eura) da bih producirao festival što mislim da nije radio nijedan direktor festivala na Balkanu.
Razgovarao: Mustafa Topčagić / Foto: TFF
