Nemjesta i neodnosi (Rekvijem za izgubljene odnose).
Izložba ‘Fotograf u javnom prostoru’ nastala je na poziv Ane Opalić nekolicini umjetnika, kojima se i sama pridružila. Otvorenje izložbe je u ponedjeljak 3. veljače u 20 sati u zagrebačkoj galeriji Greta.
Petar Dabac, zadnjih godina prisutan kao dokumentarist (svoje) svakodnevice, ovog puta snima na zagrebačkim ulicama, u tramvaju, na trgu – najfrekventnijim točkama gradskog života. U fokusu su osobe koje koncentrirano komuniciraju putem mobilnih telefona i pritom ne primijećuju da ih se fotografira. Ponekad se radi o totalima, ponekad pak i krupnim planovima ruku koje drže mobitel. Fotografije prati rukopisni zapis, koje autor ispisuje sam, kao đak u pisanku. Može se pratiti neovisno od slike, kao jedna kontinuirana rečenica, rečenica koja samo naizgled ima smisla. Pažljivijim čitanjem postaje jasno da se radi o nasumičnom nizanju riječi koje oponašaju suvremeni urbani sleng. Rad govori o generacijskom jazu, o srazu intelektualca čije se obrazovanje temelji na pisanoj riječi i generaciji, čija je komunikacija svedena na istipkane kratice.
Spojem fotografske slike i teksta koristi se i Tjaša Kalkan u seriji nazvanoj ‘Negdje nakon’. Polazeći od nemogućnosti snimanja prizora u javnom prostoru, bilo zbog nadzora javnih površina, nepovjerenja nesuđenih modela ili čak vlastite nelagode, Tjaša bilježi ‘trenutke nakon prizora, svjesno čekajući da ljudi iz kadra nestanu ili pak odvraćajući fotoaparat od njih’. Fotografijama autorica pridružuje opise fotografijom nezabilježenih događaja, komparirajući ih s vlastitim sjećanjima. Tom dvostrukom aluzijom istovremeno uspostavlja dijalog, kako s ispražnjenim mjestima tako i s gledateljem, koji prizorima automatski dopisuje priču.
Ana Opalić snima ‘Mjesta koja čekaju’, turističke lokacije otoka Paga izvan sezone, u razdoblju u kojem poprimaju značenje napuštenih prostora, intuitivno se prepuštajući njihovoj atmosferi. No gubitkom svog primarnog, turističkog identiteta, mjesta na Aninim fotografijama ne postaju ni najmanje neutralna. Neprisutnost na njima muklo je agresivna i uznemirujuća, a prizor majke s djetetom (što je ujedno i jedina direktna ljudska prisutnost u čitavoj seriji) teško da se može čitati kao simbol nade i novoga života. Prije se tu radi o reliktu nekog ljudskijeg vremena.
Bojan Mrđenović izlaže videorad ‘Zabava’, snimljen na Zrću tijekom jednog od brojnih ljetnih partija. Sam autor svoj rad naziva dokumentarnim filmom. U njemu niže sekvence u kojima se susreću različiti parovi u erotskoj igri, koja je sve samo ne erotična. Postupkom ponavljanja, radnje se gledatelju doimaju sve sličnije, sve više mehaničke, protagonisti postaju lutke koje izvode diktirane kretnje, u potpunosti lišene nagona, strasti ili potrebe.
Simptomatično je što je tema, koju je Ana Opalić postavila umjetnicima, pa i samoj sebi ‘Fotograf u javnom prostoru’. Pitanje, koje se neizbježno nameće jest: Kakva je pozicija fotografa u novonastaloj situaciji u kojoj je fotografiranje mobitelom dostupno baš svakome, a istovremeno su table sa zabranama fotografiranja sveprisutnije posvuda, ili točnije, gdje je nestalo povjerenje?
Iva Prosoli
