Suvremeni hrvatski likovni umjetnik, keramičar svjetskoga glasa, Hanibal Salvaro, uskoro se predstavlja u zagrebačkoj Gliptoteci HAZU s novom samostalnom izložbom.
* Što izlažete u Gliptoteci?
– To je recentni ciklus trodimenzionalnih skulpturalnih uradaka pod nazivom arvinie. Za izradu ovih uradaka utrošeno je dosta domišljatosti, emocija i vremena kako bi se moglo prići realizaciji, uz logističku potporu tvrtki Beton-Lučko, Holcim, Inker, Kamini Kodrić, Klesarstvo Stipe Lucić i Wienerberger. Sve je to na neki način moj atelje, koji mi je omogućio završetak ovog ciklusa. Ali tu nema realizacije po principu komad po komad. To ustvari nalikuje organizaciji putovanja jumbo aviona od San Franciska do recimo Frankfurta. Kada avion jednom poleti tada se vidi rezultat tek kada prizemlji, a potom putnici prolaze razne formalnosti i polako dolaze na odredište tj. ovaj put u Gliptoteku HAZU i mogu se susresti sa znatiželjnicima od utorka 24. travnja u 19 sati do nedjelje, 13. svibnja u 14 sati.
* Što je temeljna karakteristika Vašega djela?
-Temeljna karakteristika vizualnih aspekata mojih djela uvijek je bila i ostala potreba da se stvori nešto novo. Barem u mojem slučaju, skoro ništa nije rezultat nekakvog racionalnog razmišljanja nego odraz shvaćanja i uvjerenja kako je jezik vizualnog stvaralaštva neovisan o realnom, da ne govorimo verbalnom izrazu i komuniciranju. Jer stvaralaštvo je uvijek u nultom trenutku jedno ništa, koje s vremenom, makar ne uvijek, bude prihvaćeno kao nešto.
* Kako pristupate motivu?
– Budući da je motiv nešto određeno ili zadano, to znači kako u ishodištu mojih radova nema realno odabranih ili zadanih motiva, ali ima apstraktnih, tj. ništavnih promišljanja, kakvih zna biti u glazbi ili u matematici iracionalnih brojeva. Pristalica sam teze ako stvaralaštvo, invenciju i talent zamjeni struka da tada nastaje jalova bruka.
* Vi ste umjetnik keramičar sa svjetskim ugledom. Nije bilo lako doći do toga stupnja?
– Ustvari je puno lakše nego što se misli. Prije svega, vrijedna djela se skoro u pravilu stvaraju lakoćom i nisu izmučena, jer su rezultat hrabre stvaralačke igre, a ne nekih jako ‘mudrih’ razmišljanja. Jedina zapreka mogu biti tehničko financijski uvjeti. Recimo, nakon bogatog spoznajnog iskustva mogu meritorno kazati kako Hrvatska ima natprosječno veliki postotak vrlo inventivnih i talentiranih kipara, uz istovremeno očajnu logističku potporu. Mi potrošimo milijune za neke drugorazredne vodoskoke, a za taj novac smo mogli napraviti možda par stotina javnih skulptura. Djela koja su rezultat velikog ‘intelektualnog napora’ su skoro u pravilu drugorazredna, makar nekada ponegdje imaju i pozamašnu verbalnu podršku. Kako na sreću još uvijek postoje i osobe i organizatori umjetničkih priredbi kojima je jedino važna vrijednost djela, a ne tko je autor, to se još uvijek mogu postizati i neki međunarodno priznati rezultati.
* Što uopće mislite i kako doživljavate suvremenu umjetnost?
– Na ovo pitanje nije lako odgovoriti, jer se pod ovim pojmom u mnogim zemljama misli na različite stvari. No, potpuno su nevažni nazivi. Važan je samo rezultat. Ali kako imamo sustav financiranja, koji je importiran još 1945. iz SSSR-a, zemlje s planskom privredom, pa odatle i s planiranjem stvaralaštva, to mi ne kupujemo dobru gotovu robu nego financiramo zgodno objašnjene programe, pod uvjetom da su ih pisali znanci i prijatelji raznih ‘stručnih’ vijeća. Oni čak imaju napisane neke kriterije. Za krepat’!. Pa da je Tesla morao ispunjavati neke ‘stručne’ kriterije za stvaralaštvo, nikad ga ne bi bilo. Zato je i otišao u Ameriku, a danas ga tisuće mladih slijedi. Stoga u takvoj konstelaciji može biti dosta korisno proglasiti se ‘suvremenim umjetnikom’ i time postati dostojan financiranja, jer se financira i taj segment umjetnosti.
* Na koji bi se način moglo poticati stvaralaštvo?
– Kao prvi izbaciti iz upotrebe pojmove kao što su ‘kriteriji’, pogotovo pisani, i ‘prioriteti’. Treba potpuno ukinuti financiranje programa, nego ih samo eventualno kreditirati, a na kraju godine ih dovesti u konkurentan
odnos s nekreditiranim na temelju ostvarenih rezultata. Takav pristup bi mogao biti jako poticajan, naročito za mlade i perspektivne.
* Je li umjetnost generalno u krizi u ovim vremenima kada je svijet globalno selo?
– Potpuno je nevažno da li je globalno selo. Važno je koliko je seljačina i na kojim pozicijama su u društvu.
Barem u Hrvatskoj je likovna umjetnost, s obzirom na destimulirajuće zakone i destruktivnu te neinventivnu obrazovnu i kulturnu politiku, na zaista zavidnoj razini. Tome dosta pridonose i otvorene granice te suvremeni mediji. Kada bi organizacijska logistika bila na nivou stvaralačkog potencijala velikog broja naših umjetnika, tada bi u kratkom vremenu mogli postati svjetski relevantna umjetnička destinacija i ishodište suvremene umjetnosti, barem prema mojim spoznajama i poimanju toga pojma.
* Vrlo ste aktivni i kao organizator umjetničkih okupljanja.
– Organizator sam postao iz dva razloga. Prvi je što oni koji bi trebali organizirati važne
izložbe to ne rade i drugi je što po edukaciji nisam likovnjak, nego umjetnik diletant i poslovni čovjek. A zašto to ne rade? Zato što nemaju ni gdje ni kod koga to naučiti. Tako sam smislio Svjetski triennale male keramike, zatim Antiratnu likovnu keramičku radionicu Alker, Međunarodnu izložbu keramike i stakla Miks, Svjetsku
izložbu male i minijaturne keramike Lilliput Ceramics, Hrvatski triennale keramike i još stotinjak izložbi.
* Što je novo u atelijeru?
– Baš i nije novo, a to je zato što nemam atelijera. Obraćao sam se na razne strane, ali nikakvog odgovora. Makar bi bio zadovoljan i s potpuno derutnim prostorom. Valjda smatraju da ne mogu baš svim mladićima udijeliti prostor. Pa čekaju da malo ostarim. Ili si možda bezrazložno umišljam kako bih i ja trebao dobiti neki atelijer. Zato radim po tvornicama.
* Planovi, izložbe, radovi, monografije…
– Nakon Gliptoteke izlažem u talijanskom gradu Gualdo Tadino, jer sam tamo prošle godine dobio Premio Carriera, zatim u Gradskom muzeju Čakovec, pa u jednom art skvoterskom prostoru u Zagrebu tijekom srpnja, potom u Galeriji Zlati ajngel u Varaždinu. Početkom rujna je Praznik gline Zagreb Clay Fest, sredinom listopada Miks 18 i potom oko dva-tri mjeseca u Indiji, gdje ću predstaviti izložbu hrvatske i slovenske keramike, držati workshopove i imati na raspolaganju atelijer. Istovremeno ću surađivati na pripremama za izdavanje monografije o mojem djelovanju tijekom 60 godina, a koje je krenulo na nagovor moje sestre kiparice Lidije Salvaro.
Razgovarao: Miroslav Pelikan
Izvan intervjua
Radovi koji će se izlagati u Gliptoteci su recentni i potpuni novum, a teorijski spadaju u ona djela koja koriste i nekeramičke materijale, ali je korištenje keramike u njima vizualna nužnost i ustvari su odraz nekih diskusija i zaključaka na skupovima Zagreb Clay Fest od 2014. do 2017. te na kongresu Međunarodne akademije za keramiku održanom u Barceloni 2016. godine.
