Među hercegovačkim vinarima do sada nisam bio. Sretao sam ih na sajmovima, u Zagrebu, čak i u Beogradu. I uvijek su me ugodno iznenađivali. Ovoga tjedna došlo je vrijeme da ih posjetim u nekoliko hercegovačkih sela.
Paoča je malo mjesto u neposrednoj blizini Čitluka. Tu je smještena vinarija Andrija u vlasništvu obitelji Ćorić. Miro Ćorić pripovijeda mi obiteljsku priču koja datira čak od daleke 1654. godine kada je na ovome mjestu bio stari podrum. Obitelj je desetljećima uzgajala lozu za svoje potrebe. Prvi put vinarija se registrirala 1971. godine da bi od 1995. krenula moderna proizvodnja u Podrumima Andrija.
Podrumi Andrija u Paoči kod Čitluka
U vlasništvu imaju 5 hektara vinograda, no otkupljuju grožđe od šezdesetak kooperanata s kojima provode kontrolu vinograda tijekom cijele godine. Brendovi kuće, i cijele Hercegovine uostalom, dvije su vrste vina – Blatina i Žilavka. Pune ih u nekoliko linija: kvalitetno, vrhunsko, vrhunsko barrique i selekcija. I bijelo i crno, da bi se dobio vrhunski rezultat, odležava u barriqueu, a selekcija je pravljena od probranog grožđa i također odležava u drvenim bačvama.
Kušao sam, osim prethodno spomenutih dvaju vina, i Vranac (15,8 % alkohol i 6,7 kiselina) s kojim su bili šampioni na Sabatini 2106. u Neumu. Grožđe za ovo vino uzgaja se u Trebinju na manastirskim posjedima površine 5 hektara pod stručnim vodstvom monahinje Pavle.
Miro Ćorić sa svojim vinima
Sljedeći trsovi – za shiraz – zasađeni su na 1,5 hektara i pokazuje najbolje karakteristike svoje vrste. Prave i Rosé Andrija – mješavinu blatine, plavke i trnke – a u skoro će raditi i bijele i crne cuvée. Proizvode i rakije, sve pod zaštitnim imenom Andrija – travaricu, lozovaču i staru lozu. Vina su dobila mnoga međunarodna priznanja. Žilavka iz 2009. u američkom izboru vina, u kategoriji do 30 eura, u konkurenciji 450 natjecatelja, ušla je među posljednjih 15 i u pripetavanju zauzela je 8. mjesto. U Muzeju vina u Preševu u Slovačkoj Blatina i Žilavka imaju zlatna odličja. Blatina, selekcija 2013., predstavljena je i papi Franji. Nadalje, priča mi Miro Ćorić o svome školovanju u Poljoprivrednoj školi u Čitluku, zatim na Agronomskom fakultetu u Zagrebu u generaciji sjajnih enologa Bernarda Kozine i Tihomira Prusine. O ljudima koji su pomagali njegovu ocu u nastajanju današnje vinarije posebno ističe Vesnu Bučan i Josipa Martinovića.
Vinarija danas ima predstavništva u Zagrebu, Sarajevu, Tuzli i Bihaću. Svake se godine u čast Ćorićeva oca Andrije krajem studenoga održava velika svečanost u podrumu pod nazivom Andrinje. Podrum se nalazi na hercegovačkoj vinskoj cesti, a mala Paoča prepuna je povijesnih spomenika. Na groblju Oborine nalazi se stećak s natpisom iz 15. stoljeća, a još je petnaestak stećaka na plemićkom Krešića groblju. U ovom kraju posebno je poznat prosvjetitelj fra Didak Buntić, koji je puno dobra učinio za vrijeme Prvog svjetskog rata, kada je preseljavanjem u Slavoniju od gladi spasio život tisućama djece.
Barrique bačve
Žilavka po svojim karakteristika, barem mene, asocira na okus graševine, a posebno ističem osvježavajuću gorkost oba vina tako da možemo kazati kako slavonski dio Hrvatske i ovaj u susjednoj BiH rade na istom tragu okusa.
Opraštam se s Ćorićem, a on mi valjda treći put ponavlja sebi dragu izreku, a i meni je postala draga: ‘Vina dobra sva volim, kušam ih do 8 navečer, a onda počnem piti’. Efektno, pa makar ne bilo potpuno istinito, jer treba raditi i tijekom dana, a Hercegovci slove za radišan narod.
Odlazim od Ćorića i krećem prema Međugorju i vinaru Grgi Vasilju… ali o tome u sljedećem tekstu.
Tekst i foto: Vjekoslav Madunić
