HNK: 16. Festival svjetskog kazališta

16. Festival svjetskog kazališta (FSK) u Zagreb dovodi tri produkcije – belgijski art centar Campo s predstavom ‘Five easy pieces’, talijanski Sardegna Teatro s predstavom ‘Macbettu’ i njemačko kazalište Schaubühne s predstavom ‘Richard III.’. Festival će se održati od 15. do 29. rujna u Hrvatskome narodnom kazalištu.Lako je ne vidjeti, biti građanin, živjeti sada i ovdje, pa se ipak ne uhvatiti u koštac sa stvarnosti. Dok neke pojave uočimo, pa na njih reagiramo, proteče puno vremena. Kako dakle živjeti, a ne prelaziti slijepo preko onoga što nam se događa? Tako što ćemo iznova predstavljati traumatične događaje, proučavati ih, iznova svjedočiti, iznova premotavati vremensku traku. Milo Rau se voli vraćati u srce stvari, a za to je kazalište najbolji medij. Taj učenik Pierrea Bourdieua i Tzvetana Todorova, pasionirani čitatelj Trockoga s trinaest godina, e da bi se suprotstavio svome ultrakonzervativnom ocu, danas je najproduktivniji angažirani redatelj koji se bavi istraživanjem nasilja. Njegovi radovi nisu samo najbolji dokumentaristički teatar, oni pokazuju politički, filozofski i prije svega fizički odnos prema sadašnjosti. Milo Rau postao je ravnateljem NTGent, važnog mjesta izvedbenih umjetnosti. Jedan od prvih mu projekata priprema je teksta o ‘Glumcu dvadeset i prvog stoljeća”: ‘Nakon pedeset godina vladavine postmodernizma, gdje je izvedba bila zakon, a glumca se navodilo da odbija malograđansko proizvođenje emocija, teatralnost se vratila, a autentičnost i istina više nas ne zanimaju. Pitanje je kako zadržati autentičnost, vraćajući se teatralnosti i emocijama. Pitanje je kako uspostaviti autorsko kazalište, a da to nisu samo prilagodbe romana ili klasičnih tekstova? ‘Ako nismo lutke ovog vremena, moramo rezati niti automatizma i lijenosti koja je zahvatila teatar. Po uzoru na Dogmu 95 koju su pokrenuli Lars von Trier i Thomas Vinterberg, Milo Rau je izradio popis zabrana. ‘Ghent Manifesto’ ima deset pravila. Prvo počinje: ‘Više ne predstavljamo svijet. On se mora promijeniti. Cilj je ne slikati stvarnost, već učiniti sve da bi njezino predstavljanje bilo istinito.’ U nastavku predlaže ‘da svaki ravnatelj poduzme sve kako bi se u predstavi govorila barem dva različita jezika, da se barem četvrtina pokusa mora odvijati izvan kazališta, da scenografija može stati u automobil, da se mora igrati u ratnim zonama, imati najmanje dva neprofesionalna izvođača u predstavi (životinje se ne računaju, iako su dobrodošle) – inače treba otkazati premijeru. Inače, niste autori, niste umjetnici, i izađite iz kazališta!’ Barem osam pravila mora se poštovati! Milo Rau, koji u Zagreb dolazi s predstavom ‘Pet lakih komada’, uvjeren je da se društva mijenjaju pravilima i kvotama, a ne brbljanjem.

Zašto se Festival svjetskoga kazališta uvijek vraća Thomasu Ostermeieru? Mora se reći da je on redatelj koji je razvio vlastiti postupak; to što su njegove predstave brojne i slične su jedna drugoj, razlog je zašto je privukao toliku publiku i sljedbenike. Njegovo je ime rijetko jamstvo da se na pozornici prikazuje visoko kvalitetna, dobro odigrana, dobro tempirana, nikada jako dugačka, uvijek uzbudljiva predstava. Za razliku od Raua, Ostermeier uvijek radi tekstove iz takozvanoga velikog repertoara. Preoblikuje ih u suvremeno kazalište uz pomoć stalnog dramaturga Floriana Borchmeiera na zahtjevan, uvijek rafiniran način. Glumci su režirani do tančine, a u duhu ansambla, uvijek glume u brzu ritmu bliskome filmskom dijalogu, vrlo različito od tradicionalnoga dramskog kazališta. Njegove predstave sustavno prenose akciju u suvremeni kontekst, uvijek je na horizontu vidljivo progresivno političko opredjeljenje, razmišljanje o kulturnoj budućnosti Europe.

On kao da se pita je li predstava stroj za zavođenje – ljepotom svojih slika osvaja, čini da se najnemogućnije i najželjenije akcije ostvare. Za pokretanje takva stroja važan je strojovođa, a u ‘Rikardu III.’ to je kao u ‘Hamletu’ jedan od prvih europskih glumaca Lars Eidinger. On nije samo Rikard, već glumac koji je jednom nogom u najsublimnijoj fikciji, a drugom u gledalištu s publikom. Rikard je lik kralja glumca, on je poput Hamleta koji lažira ludilo, ali je talentiraniji i opasniji. Snažan duhom i tijelom, razbija četvrti zid suptilnom pa brutalnom improvizacijom, često se obraća publici koju gleda izravno u oči.

Sjećamo se, Macbethovo zlokobno putovanje u moć i ludilo začeto je u velikoj oluji. ‘Macbettu’ Alessandra Serre započinje u vrtlogu prašine koja se podiže na pozornici uz zvučne efekte s neke neobične ploče. Vid i sluh hrane se euforičnim ritmom koji održavaju osmorica glumaca, na jeziku čudno nam odnekud poznatom, iz dubina Sardinije. Čak je i Lady ovdje muškarac, najkrupniji, dugačke kose, s bradom kao s nekoga karnevala koji nas plaši svojim zlokobnim završetkom. Ova predstava u vrtlogu koreografije, znakova, zaboravljenih rituala, podsjeća svojim maskama, svojom starinskom ljepotom na kazalište kakva se stariji još sjećaju po mediteranskim pozornicama. Ono je antropološki prilog iz zaliha prošlosti koje svojim pjevom liječi uznemirene duše današnjih ljudi.

Dubravka Vrgoč i Ivica Buljan

Tagged: , , , , , , , , , , , , ,