Primjer dobre suradnje Slovenije i Hrvatske je projekt ‘Misterion – iskustva, iskusi tajne voda’. To je bio povod da se nas dvadesetak novinara iz Slovenije i Hrvatske uputimo prema Kamanju, malome mjestu na Kupi neposredno uz slovensku granicu.
U osnovnoj školi Kamanje, Milan Medić, predstavnik LAG-a (Lokalne akcijske grupe) Vallis Colapis iz Ozlja, uvodno nas je izvijestio o osnovnim podacima dobro osmišljene međugranične suradnje Slovenije i Hrvatske – Interreg. U osnovi je tog projekta, koji najvećim dijelom sufinancira EU, razvoj zajedničkoga turističkog proizvoda temeljenog na zaštiti prirode, održivom razvoju pograničnog područja i osobito na otkrivanju tajnovitog svijeta voda kojom obiluje cijelo područje slovenske Bele krajine i ozaljskoga kraja. U tom smislu veliku ulogu u budućim kreacijama turističke ponude imat će turistička agencija Kompas iz Novog Mesta i organizacija za ruralni razvoj LAG Vallis Colapis te druge zainteresirane turističke organizacije s obiju strana, poput već duboko involvirane Croatia Open Land, koja postoji već sedam godina i organizira rafting, foto safari, green gastro & wine…Organizacijski se cijela priča događa na području Kamanja i šire okolice u Hrvatskoj, te Metlici, Semiču i još nekim dijelovima Bele krajine.
Sva lica Bele krajine, krške oblasti u Sloveniji
A mi smo nakon produljenog školskog sata i okrijepe u školi najprije posjetili veliko arheološko nalazište iz neolitskog doba Vrlovku. To je područje sada arheološki park primjereno opremljen s poučnim pločama, a s 3D naočalama mogli smo vidjeti i unutarnjost špilje… Ipak, veliki je problem nedostupnost špilje za posjetitelje, pa tako i za novinare, navodno zbog staništa šišmiša koji bi se uznemirili. I to je veliki nedostatak tog arheološkog parka, koji će se morati riješiti i otvoriti za posjetitelje. U neposrednoj blizini je željeznička pruga s mogućom postajom u budućnosti. Tu su otkriveni mnogi artefakti iz toga vremena, a najpoznatija je zemljana bočica (9 cm visine) za koju prof. Lazo Čučković, koji nas je upoznao s lokalitetom, tvrdi da bi mogla poput slavne vukovarske golubice postati zaštitni simbol toga kraja i cijele karlovačke regije.
Učiteljica Darja Pečavar: Povratak u školsku godinu 1950.
Put nas je dalje vodio preko granice u malo mjesto Radovicu u osnovnu školu Brihtna glava.Tu smo postali učenici drugog razreda, ali na datum 25.11.1950. godine. Izuzetno sposobna i duhovita naša tovarišica učiteljica Darja Pečavar vratila nas je desetljećima unatrag u doba kad smo bili pučkoškolci. Bilo je puno smijeha među kolegama, ali učiteljica je par puta ozbiljno zaprijetila šibom, kakva je već bila pedagogija toga doba, što nam ipak nije zasmetalo da zapjevamo s njom. Dobra ideja, bez velikog ulaganja, a imaš turistički događaj da ne kažem dogodek…
Muzejska hiša Semič čuva tisućljetnu povijest
Centralno mjesto ovog jednodnevnog pohoda bila je Muzejska hiša Semič. Ondje nas je dočekala belokranjska županica Polona Kambič, koja nas je upoznala sa širim aspektima uređivanja vodotokova i otpadnih voda u gradu i okolici. S trga gdje smo sreli županicu krenuli smo u obnovljenu zgradu muzeja koja je dobila i moderno izgrađen dodatak s ulazne strane. Tri kustosice su nam približile geološku povijest i recentnu povijest unazad tisuću godina ovoga kraja. Ja sam i prije znao za pojam Bele krajine, ali mi je bilo otkriće da je cijeli ovaj kraj zapravo krški…Saznali smo da osim velike Kupe na ovom području teku Krupa i Lahinja, a cijelo područje obiluje izvorima voda Obrh, Lebica, Vidovec. Lahinja je relativno velika sa svoja 34 kilometra dužine ali su nam posebnu pozornost obratili na samo 2,5 km dugu Krupu, koja se onda ulijeva u Lahinju. Naime, izvor Krupe je jedino poznato nalazište špiljskog školjkaša u Sloveniji – Jalžičeve kongerije, a tu se mogu naći i druge endemske vrste špiljskih puževa i čovječja ribica.
Vidra i dabar svjedoče o još uvijek čistim vodama Bele krajine
Kako je voda tema cijele priče, zanimljivo nam je bilo vidjeti da ondje još žive u čistim vodama i vidra i dabar te se mogu naći i već spomenuti špiljski puževi i čovječje ribice. Muzej je odlično opremljen, dobro koncipiran i najvećim dijelom sagrađen od novaca iz Europske unije. U podrumu, pak, nešto jedinstveno – pravi vinski podrum s nekoliko eksponata koji se upotrebljavaju u proizvodnji vina i lijepom prostorijom s voltama od cigle u koju se može smjestiti tridesetak osoba. Ondje smo probali tri vrste pjenušca znanoga vinara Simoniča, proizvedenih od grožđa iz ovoga podneblja. Nijanse su odlučivale da li suho ili polusuho, a moj favorit je bio drugi po redu, polusuhi.
Veseli doček ispred pansiona Cerjanec
Dvosatni boravak u Mestnoj hiži bio je poučan, saznali smo mnoge bitne informacije o ovom dijelu Bele krajine, a završni pjenušci bili su dobra priprema za kasni ručak koji je uslijedio u pansionu Cerjanec. Ondje su nas dočekali harmonika i izvrsna pića dobrodošlice, od travarice preko brinja do voćnih rakija. Ovaj pansion je smješten nedaleko čuvenog izvora rijeke Kupe, radi cijelu godinu i ima dovoljno smještajnih kapaciteta za autobusnu skupinu turista. Vlasnica Daniela nas je odlično nahranila. Bilo je tu, osim dviju vrsta juhe (goveja i gobova), laganog predjela i mesna plata za sve ukuse – janjetina, raca, svinjetina s raznim prilozima. Vina kuće, bijelo i crno (cuvée od nekoliko vrsta), a meni je ovo drugo posebno odgovaralo.
Na kraju, pohvale svim organizatorima posebno Matjažu Pavlinu na velikom trudu. Završno bih rekao da ova priča o vodi s obje strane granice itekako drži vodu. Siguran sam da će idućih godina Bela krajina ugostiti mnoge hrvatske turiste, a da će ozaljskim krajem raftingirati, voziti bicikl, koristiti foto safari i mnogi Slovenci.
Tekst i foto: Vjekoslav Madunić
