Književnik Igor Čumandra rođen je prije 46 godina u Zagrebu. Do sada je objavio: ‘Trbuh crnog bombardera’ (Naklada MD, 2004.), ‘Sretni ljudi svi’ (Menadar, 2004.), ‘Sunčana strana radijatora’ (SysPrint, 2005.), ‘Posljednji čovjek koji je umro prije rata’ (Synopsis, roman, 2008.), ‘Letač koji je svoje nebo smotao kao čarobni ćilim’ (Synopsis, poezija, 2012.), ‘Vjetar nema tenisice’ (Knjiga u centru, poezija za djecu, 2013). Ove godine, u zagrebačkoj Nakladi Semafora, izašla mu je zbirka poezije ‘Ambulanta za bol’.
Što danas znači – pisati poeziju? Koji je smisao toga?

Danas pisati poeziju znači dragovoljno ući u vakuum neegzistencije. Od toga nema ni kruha, ni priznanja. Pisanje na kraju dođe kao neka diskretna individualna terapija koju najprije obavljaš sam na sebi, a onda i sa nekoliko toplih čudaka koji nekim začudnim kanalima dođu do tvoje zbirke, i to je uglavnom to. Tebi samom je to neka posljednja linija obrane neke vlastite estetike, pa nakon nekog vremena izblijedi do natuknice u bilješci o piscu.

Koliko je dugo nastajala ‘Ambulanta za bol’ i što vas je inspiriralo?

‘Ambulanta za bol’ nije dugo nastajala, možda dva mjeseca pisanja. Nastala je u jednom slomljenom trenutku kada su se u jednoj točki spojile i emotivna, i egzistencijalna i energetska kriza. Nešto loše je završilo, a ništa dobro nije počinjalo.

Kakva su iskustva s pisanjem knjiga za djecu i sudjelovanjem na dječjim radionicama?

Pisanje za djecu je divno i sastoji se od puno trenutaka kada ti se vlastita mašta zaljubi u vlastitu zaigranost, pa onda na tom igralištu nastaju pjesme i priče. Zabavno je, baš veseli. Svakako mi je lakše pisati za malene, slobodniji sam u izrazu, iako moram paziti da zaigranost ne ode u bizarnost ili nerazumljivost. No, kad čitam pred djecom ili vodim radionicu, ipak dobijem potvrdu da nisam napravio fulanac. Djeca odmah reagiraju, zabavljamo se obostrano, prekidaju me dok čitam, objasne mi nekoliko važnih životnih istina, nasmijavamo se, a uz sve to koncentriraniji su od odraslih. Valjda zato što to još uvijek doživljavaju ozbiljno, sudjeluju u tome. A i učiteljice su prisutne.

Možete li se kratko osvrnuti na svoju žurnalisitičku karijeru?

Moja žurnalistička karijera bila je samo kratkotrajni incident kojeg se jedva sjećam. Niti sam ja razumio i poštovao pravila struke, niti je struka baš nešto obraćala pažnju na mene.

Otkud pjesnik – činovnik u Ministarstvu vanjskih poslova Republike Hrvatske?

Ha, otkud pjesnik, pa činovnik u Ministarstvu vanjskih poslova? Jednostavno – Ministarstvo mi plaća parizer koji zamotam u papir na kojem su mi tiskane pjesme. Preživljavanje, a ne ljubav prema državnoj službi, radnom vremenu ili svakodnevnom brijanju. I onda osam sati isključiš vlastite strasti i to je to.

Vaš novi projekt ima radni naziv ‘Akademija neuspjeha’. Što je to?

‘Akademija neuspjeha – kvantna fiziologija’ je tek poluprojekt, nešto što razvijam u hodu i koliko mi lijenost dopušta. Humorna, ponekad zloćkasta reakcija na instant savršenstvo koje se servira kroz razne nju ejdževe, škole pozitivnih mišljenja, gurue opće prakse i ostale tepihe pod koje pomećemo vlastite živote, radosti i tuge. Reakcija na vrijeme sebičnosti u kojem svu pažnju poklanjamo sebi i pretvarajući sve međusobne odnose u kupoprodaju vrlina i potreba.

Razgovarao: Mustafa Topčagić / Foto: Stipe Majić