Ankica Tomić, Drnišanka sa zagrebačkom adresom, u svijet književnosti došla je iz novinarstva. No, u novinskim redakcijama svoju kreativnost nije ispoljavala pisanjem, nego (često zapostavljenim) lektorskim i redaktorskim radom. Netom što je 2011. godine kao redaktorica dobila otkaz u tjedniku Globus, autobiografskim romanom ‘Naročito ljeti’ pobijedila je na anonimnom književnom natječaju izdavačke kuće VBZ i dobila 100.000 kuna. Godinu kasnije osvojila je Kiklop za debitantski roman i nagradu Slavić za autorski prvijenac, koju dodjeljuje Društvo hrvatskih književnika. Vremena za spavanje na lovorikama nije bilo, pa je nedavno u izdanju Naklade Ljevak objavila svoj drugi roman ‘Damen kapric’ u kojem na duhovit način i zanatski vrlo spretno, govori o mladom bračnom paru sa stambenim, ljubavnim i ostalim problemima.

Odakle priča oko koje se vrti radnja romana ‘Damen kapric’? Je li netko iz vaše okoline zbilja dohranjivao starijeg čovjeka u zamjenu za stan?

Čula sam davno za jedan slučaj dohranjivanja starog bračnog para bez nasljednika koji je ‘živnuo’ nakon što je dohranjivanje počelo. Kako je priča završila, ne znam, ali ta mi se epizoda učinila zanimljivom za gradnju priče o tome koliko je želja za životom uvjetovana skrbi i pažnjom (ljubavi) koju dobivamo. Strašna je to motivacija. Nakon što je knjiga izišla, čula sam za još sličnih slučajeva. Fabula možda djeluje bizarno, ali mnoge priče koje na prvi pogled izgledaju neuvjerljivo zapravo imaju polazište u stvarnosti.

Prvi roman ‘Naročito ljeti’ pisali ste dva mjeseca, a ovaj drugi ‘Damen kapric’ čak dvije godine. Možete li usporediti ta dva iskustva?

Autobiografski tekstovi već su ispričani, čak i ako nisu napisani. Oko fikcije se morate potruditi više, jer uvijek postoji opasnost da narušite autentičnost. A i stvaranje imaginarnih likova zahtijeva veću koncentraciju nego kad ih prepisujete iz zbilje. Iako, nema tog lika koji je potpuno izmišljen.

Osjetno je da ste u ‘Damen kapricu’ zanatski napredovali u odnosu na roman prvijenac. U međuvremenu ste se stručno usavršavali, pohađali radionice pisanja ili imali nekog mentora iz sjene?

Drago mi je što tako mislite. Prilično sam se bojala da će kvaliteta novog rukopisa biti ispod razine ‘Naročito ljeti’. Nisam se dodatno educirala ili tražila mišljenje profesionalnog mentora, ali – pročitala sam u međuvremenu neke romane koji su na mene ostavili snažan dojam. Njihove bih autore mogla smatrati mentorima iz sjene.

Koji su to uzori?

Uvijek spominjem Jonathana Franzena, nije pretenciozan, a gradi strašnu fabulu i još bolje likove. Recimo da mi je on uzor. Kad narastem, pokušat ću ga imitirati…

‘Damen kapric’ je vrlo filmičan. Jeste li razmišljali o mogućnosti ekranizacije? Film ili možda čak i sapunica?

Voljela bih da se ‘Damen kapric’ ekranizira. Rado bih i sama radila na scenariju za film. Mislim da radnja nije tako razgranata da bi se dala napraviti sapunica, ali – nikad se ne zna…

Za ‘Naročito ljeti’ dobili ste 2011. godinu VBZ-ovu nagradu za najbolji neobjavljeni roman i 100.000 kuna brutto. Što vam je to tada značilo? Je li vam pomoglo u proboju u književni svijet?

Apsolutno. Bez te nagrade teško bih došla do izdavača, osobito u vrijeme krize i pojačanog opreza izdavačkih kuća koje ne žele riskirati s debitantima. Novčana nagrada bila je šlag na torti (i to izdašan šlag), ali još je važnija bila prilika da se ‘Naročito ljeti’ objavi.

Kolika je do sada prodana naklada debitantskog romana s kojim ste 2012. osvojili i Kiklopa za debitanta godine?

Kako sam VBZ-u u zamjenu za nagradu prepustila kompletnu zaradu od prodanih primjeraka, nemam točne podatke o prodaji.

Zašto ste ‘Damen kapric’ objavili kod drugog izdavača?

S VBZ-om je suradnja bila jako dobra, no za drugi roman dobila sam odličnu ponudu Naklade Ljevak. Procijenila sam da je pravo vrijeme za ‘transfer’ takve vrste.

I ovaj roman hvali kritika, ali vi ste i dalje u potrazi za stalnim poslom. Zar se nakon dva zapažena romana, od spisateljskog rada ne može pristojno živjeti?

U Hrvatskoj se ne živi od pisanja romana. Tržište je malo i teško ga je usporediti s, recimo, zemljama u kojima se piše na engleskom, ali ondje je i konkurencija puno veća. Pitanje je koliko je teško isplivati na, primjerice, američkom tržištu. S druge strane, primijenjeno pisanje (novinskih tekstova ili scenarija) dobar je spoj umjetnosti i biznisa.

Na čemu sada radite?

Smišljam novu priču. Koncept je pri kraju, fabula se gradi… Kad će se sagraditi, teško je reći i ovisi o koječemu, pa i o slobodnom vremenu koje se za pisanje mora izdvojiti.

Razgovarao: Mustafa Topčagić

Foto: Darko Mihalić