Južnoafrička spisateljica Lauren Beukes u Zagrebu je u Profil Megastoreu predstavila svoj roman ‘Djevojke koje sjaje’, napeti triler koji već mjesecima osvaja svjetske top ljestvice i prevodi se na više od 20 jezika.Produkcijska kuća Leonarda DiCaprija otkupila je autorska prava za ekranizaciju, a Stephen King je njezin roman proglasio jednim od deset najboljih ove godine. Nasmijana i susretljiva ispričala mi je zanimljivu anegdotu koja joj se zbila na Cvjetnom trgu i kroz smijeh rekla kako su Hrvati opsjednuti pisanjem kratkih priča. Lauren je 12 godina radila kao novinarka, piše TV scenarije, snima dokumentarce i piše tekstove za stripove. Lauren na svom blogu Books live ugošćuje južnoafričke pisce koji govore o svojim romanima i inspiracijama. Za svoj drugi roman ‘Zoo City’, smješten u fantastičnom Johannesburgu, 2011. godine osvojila je prestižnu nagradu Arthur C. Clarke, a za zbirku biografija ‘Izvanredne žene iz južnoafričke povijesti’ nominirana je 2006. godine za nagradu Alan Paton za stvarnosnu prozu.

* Jednom ste izjavili ‘Prošlost informira sadašnjost i proklinje budućnost’, mislite li da SF pisci ako utječu na stvarnost, predviđaju budućnost i daju znanstvenicima ideje, moraju biti oprezni i odgovorni prema društvu i čitateljima?

– Mislim da znanstvena fantastika ne predviđa i inspirira samo tehnološki napredak već opisuje kako ljudi uvijek ostaju isti unatoč novim tehnologijama. Ljudi uvijek jednako reagiraju i čine iste pogreške, bore li se protiv ubojitih robota ili putuju u svemir. Znanstvena fantastika testira ograničenja čovječanstva. U mojem romanu ‘Moxyland’ nisam znala da će twitter postojati, ali u jednoj sceni prosvjednicima vlada pošalje signale na mobitele govoreći im da ih nadzire i da će ih uhititi ne prekinu li ilegalni prosvjed jer zna njihova imena i adrese, a nedavno se to događalo u Ukrajini.

* Rekli ste da je ‘Djevojke koje sjaje’ vaš najbolji roman do sad koji vas je lansirao među zvijezde i da napokon možete živjeti od pisanja. Osjećate li se sada više kao pisac?

– Cijelo vrijeme se osjećam kao prevarant (smijeh). Uobičajeno je da kreativni i uspješni ljudi imaju slabost da vjerujemo kako ne zaslužujemo uspjeh, ali taj strah hrani ambiciju i kreativnost i zbog toga pišeš bolje knjige jer svaka sljedeća mora biti bolja da me ne razotkriju kao prevaranta kojem se jedna dobra knjiga samo posrećila. Najkompetentniji ljudi su puni sumnji jer su svjesni koliko toga ne znaju.

* Tijekom pisanja romana bili ste u teškom financijskim razdoblju i pod pritiskom, a morali ste dovršiti knjigu zbog ugovora s izdavačem, je li to pozitivno ili negativno utjecalo na pisanje?

– Stres i pritisak uvijek utječu na kreativnost, skoro smo izgubili kuću zbog hipoteke, nisam znala hoću li imati novaca da kćer pošaljem u školu i odjednom sam dobila veliki ugovor za knjigu i to mi je promijenilo život i spasilo nas. Sad mogu biti pisac s punim radnim vremenom, ali istovremeno je to stvorilo nove pritiske i obaveze koje moram održati. To je pozitivan pritisak i osoba koja mi radi najveći pritisak sam ja sama sebi. Najbolji način da se pritisak ublaži je truditi se napisati knjigu najbolje što možeš, a novih pritisaka će uvijek biti.

* Pisali ste scenarije za TV, stripove i 12 godina radili kao novinarka. Kakav je osjećaj biti samo pisac, radite li još kao urednica u Clockwork Zoo?

– Trenutačno dovršavam jedan scenarij za strip i jako je zabavno. Biti novinar naučilo me pisati i istraživati živote ljudi koje inače nikad ne bih otkrila. Upoznala sam živote običnih ljudi, intervjuirala kriminalce, žene osvetnice, prevarante i prostitutke, to mi je dalo novu perspektivu koju inače ne bih imala jer sada mogu vidjeti kroz oči drugih. Za jednu sam istraživačku priču čak i plesala na šipci (smijeh). Pišem i blog u kojem ugošćujem južnoafričke pisce, dajući im tako priliku da promoviraju svoj rad i pronađu izdavače.

* Netko je jednom rekao da je proza uvijek djelomično autobiografska, jesu li situacije iz vašeg života također utjecale na vaše pisanje osobito romana ‘Zoo City’?

– ‘Zoo City’ je prvenstveno roman o mojoj nemogućnosti da oprostim. Ne ako mi se stane na nogu ili takve sitnice (smijeh). Ljuti me društvena nepravda, breme povijesti, suludi režimi koji su napravili mnogo zla svijetu i ne mogu to oprostiti. Južnoafrička Republika trebala je imati civilni rat, ali nije i to dokazuje da smo sposobni oprostiti. To me inspiriralo da se zapitam zašto ja ne mogu oprostiti, a cijela država može. Istražila sam to kroz pisanje, neki ljudi idu kod psihijatra da riješe svoje probleme, a ja pišem romane.

* Zašto ste toliko osobno povezani s teretom apartheida, da li zato što ste bili novinarka pa iz druge perspektive vidite stvari ili mnogo ljudi nosi taj teret?

– Mnogo ljudi nosi taj teret, osobito ako ste siromašni jer se za njih nije mnogo promijenilo u posljednjih 20 godina. Mislim da sam osobno opterećena time jer sam bjelkinja i profitirala sam od toga htjela to ili ne, imala sam bolje obrazovanje i više prilika samo zato što sam to što jesam na štetu drugih. Vidim da je svijet ekonomski podijeljen, ako ste siromašni trpite nepravdu pravosuđa, zdravstva i vidite kako vas ljudi tretiraju na ulici. Kao da živimo na drugim planetima i zato je SF alegorija na neki način, ti su svjetovi radikalno drugačiji i to me ljuti. Želim prodrmati ljude i reći im – pogledajte, stvari više ne mogu ovako funkcionirati, otvorite oči!

* Dirljivi dokumentarac o glazbeniku iz Detroita koji je bio kult u Južnoafričkoj Republici obišao je svijet. Jeste li i vi imali Rodriguezovu ploču?

– Ja nisam, ali moj suprug jest, jer obožava glazbu. Dokumentarac je istinit i priča je jako zanimljiva. Kad je novinar koji je radio dokumentarac ‘U potrazi za Sugar manom’ objavio priču svi su bili uzbuđeni. Ljudi su zaista vjerovali u taj mit da se Sugar man zapalio na pozornici i umro. Danas bi zbog interneta bilo nemoguće održati taj mit jer bismo znali što se događa, ali tada svijet nije bio povezan i Južnoafrička Republika bila je odsječena u totalitarizmu i nismo imali pristup informacijama. Ova priča je odlična ilustracija tog vremena.

* Na europskoj SF konvenciji Pyrkon govorili ste na okruglom stolu ‘Biti pisac’, a osobito vam se svidjela tema o životu i znanstvenoj fantastici u totalitarnim režimima, što ste ispričali?

– Sigurna sam da ima mnogo paralela između Poljske i Hrvatske među kojima je svakako ta odsječenost od svijeta. Totalitarizmi su zapravo komični jer rade nevjerojatno glupe stvari. U Južnoafričkoj Republici vlada apartheida zabranila je knjigu ‘Crna ljepota’ jer u naslovu ima riječ crna ljepota, a priča govori o konju. To je bila opasna misao jer crnci nisu smjeli misliti da su lijepi. To je suludo, kako je itko ikada mogao pomisliti nešto tako strašno. To je crna komedija, ali ljude su ubijali i imali su kampove za mučenje i program kemijskog oružja. Neki ljudi dan danas ne vjeruju da je to postojalo i da se stvarno dogodilo. Sve je to bilo skriveno od društva. Mladi misle da ih se to ne tiče, imaju 20 godina i cijeli život žive u demokraciji, žaleći se kako je dosadno govoriti o apartheidu i prošlosti. Odrezali smo drvo, ali ostalo je korijenje na koje ćemo se još desetljećima spoticati. Nema lakog načina da se to riješi i ne možemo riješiti društvene probleme ako ne pronađemo uzroke i korijene. Neki ljudi žive bez struje u straćarama, škole nemaju knjižnice ni sanitarne čvorove, djeca idu gladna u školu. To je sve naslijeđe apartheida. Nova vlada se trudi, ali to je tipična postrevolucionarna vlada.

* Je li rasizam još prisutan u društvu i izražen u Južnoafričkoj Republici?

– Rasizam je velik problem, u Cape Townu je segregacija jako izražena, ali Johannesburg je integriran i u restoranima možete vidjeti puno crnaca, ali u Cape Townu su možda dvoje-troje crnaca gosti, a ostali crnci su konobari. Ukupna populacija je 54 milijuna ljudi od čega 80% crnaca što  je velika razlika. Većina ljudi se dobro slaže. Imam posvojenog brata koji je crnac, on kaže da doživljava rasističke ispade. Policija se vrlo često ponaša rasistički, mog su brata nekoliko puta zaustavljali i provjeravali u njegovu kvartu samo zato što je crnac u dobroj četvrti, što je zastrašujuće. Moramo se suočiti s problemom rasizma.

* Kako to da ste odlučili radnju romana ‘Djevojke koje sjaje’ smjestiti u Ameriku? Jeste li se bojali povezivanja s apartheidom zbog razdoblja o kojem pišete?

– Nisam se bojala rasizma jer ubojica odabire žrtve raznih rasa, bojala sam se da će apartheid zasjeniti priču. Ako u Hrvatskoj napišete priču o vremenskom putniku, čim se dotaknete 90-ih to postaje problem i zasjeni sve ostalo. Htjela sam pisati o problemima 21. stoljeća, američkog stoljeća. Mislim da smo svi pod utjecajem kulturne snage koja je iz Amerike utjecala na cijeli svijet. I Amerika je napravila strašne stvari i pogreške. Htjela sam poznati teren s čistim platnom da govorim o većim i važnijim problemima.

* Mislite li da je privilegij biti s engleskog govornog područja? To je velika mogućnost za probitak na tržište što je, primjerice, nama u Hrvatskoj veliko ograničenje?

– Mnogo sam razgovarala o tome s raznim ljudima u raznim zemljama. Ako pišete na engleskom, to vam pruža priliku da obuhvatite veliko američko tržište. Lakše je dobiti internacionalni posao ako pišete na engleskom. Da sam radnju smjestila u Južnu Afriku ili pisala o Hrvatskoj vjerojatno ne bi toliko ljudi bilo zainteresirano za nju. Činjenica da se radnja odvija u Americi učinila je knjigu dostupnijom i to je tužno jer svugdje ima posebnog bogatstva.

* Što mislite o odabiru imena likova i mjesta radnje u knjigama, utječu li toponimi i imena na uspjeh romana?

– Moramo pisati knjigu koju želimo pisati, ako se radnja romana odvija u Hrvatskoj neka bude potpuno hrvatska, dajte ljudima bogate detalje, doživljaj i teksturu neka znaju da se nalaze na drugom mjestu da to nije generički mali američki gradić ili neki magični svijet. Jednako kao što je ‘Djevojke koje sjaje’ uspješan jer je radnja smještena u Americi, moj roman ‘Zoo City’ je dobro prošao jer je bio izrazito južnoafrički. Ima okuse i teksturu grada, a ljudi su upoznali i prepoznali Johannesburg imajući osjećaj da su tamo. Ono što sam opisala je ono što ćete vidjeti ako tamo odete. Ljudi to vole i postoji glad za novim stvarima. Ako igramo na sigurno, radimo štetu sebi kao piscima. Nemojmo pisati o Americi samo zato što mislimo da ćemo se tako bolje prodavati. Ako izdavač to bude naknadno tražio onda to možemo promijeniti, ali do tada treba vjerovati.

* Nominirani ste za nagradu Alan Paton za stvarnosnu prozu i osvojili ste SF nagradu Arthur C. Clark. Koja vam nagrada više znači kao spisateljsko postignuće. Što vam je pružilo veće zadovoljstvo kao piscu koji nije žanrovski ograničen?

– Nagrade su veliko priznanje i znače da ćete dobivati sve veće ponude i naklade će rasti. U profesionalnom i financijskom smislu to je odlično, ali ono što mi najviše znači su čitatelji koji mi se javljaju na email i twitter. Jedna mi se mlada čitateljica iz Zimbabwea javila na mail prije dva dana i ispričala mi priču kako ju je napao čovjek s nožem te joj uzeo novčanik i mobitel. Rekla je da nikad u životu nije bila toliko uplašena. Bila sam zadivljena i raznježena da je ta žena u tom trenutku mogla pomisliti na svoju obitelj, Boga, djecu, svog psa, bilo što, ali pomislila je na moju knjigu. Netom prije nemilog događaja pročitala je ‘Djevojke koje sjaje’ i pomislila na Kirby. To što je pomislila na moju knjigu joj je pomoglo da prebrodi tu situaciju. ‘Djevojke koje sjaje’ su priča bazirana na istinitim događajima o napadima na žene. Mnogo mi znači da se inspiracija širi i čitatelji povezuju s romanom.

* Sada kada ste spisateljica koja od toga može živjeti i živite san svakoga pisca, što je sljedeće još veće postignuće koje očekujete u karijeri?

– Divno je putovati po svijetu i razgovarati sa stranim medijima, život je zanimljiv. Ljudi su zaista zainteresirani. Možda bih željela imati bestseler i prodati knjigu u milijunskoj nakladi. Za mene osobno najveće je postignuće da nastavim pisati, rasti i truditi se da svaka knjiga bude sve bolja, ne želim upasti u zamku da završim pišući romane u kojima mijenjam samo nazive likova i mjesta vrteći se u krug. Moja obitelj mi je velika podrška u svemu.

* Čula sam zanimljivu anegdotu koja vam se dogodila prvoga dana u Zagrebu. Ciganka vam je čitala iz dlana. Što vam je prorekla?

– Rekla mi je da ću živjeti do 89. godine i imati dvoje djece. Jedno već imam znači da moram imati još jedno. Ne znam kada. Rekla mi je da ću imati uspješan i ispunjen život i puno putovati. I rekla mi je da imam urok. Skinula ga je za 20 kuna, ali mislim da se naljutila jer je htjela 25 kuna i vjerojatno mi vratila urok (smijeh). Kad sam se približila vrtuljku s konjićima na Cvjetnom trgu da odradim snimanje za jedan intervju, vrtuljak se počeo okretati sam od sebe.

* Iako niste crnkinja, Afrikanka ste, a Afrika ima mnogo narodnih predaja i magije. Vjerujete li u magiju?

– Vjerujem u čovječanstvo i snagu onoga što je u nama, moć da napravimo sve ono što želimo. Često sami sebe sabotiramo i ograničavamo. Zbog činjenice da smo zemlja koja ima veliku sposobnost da oprosti sigurna sam da je neka magija negdje. Možda u vodi ili zraku (smijeh). U Africi imamo jaka vjerovanja i narodne predaje, mnogi ljudi vjeruju da mogu komunicirati sa svojim precima i to je velika odgovornost za narod i prošlost. Imamo filozofiju života zvanu ubuntu koja kaže da smo ljudi zbog drugih ljudi i nismo sami na svijetu nego živimo za druge i s drugima i to uvijek treba imati na umu.

* Što biste savjetovali mladim piscima u Hrvatskoj i svijetu, gdje početi, odakle crpiti inspiraciju i kako slijediti snove?

– Pišite ono što želite, ne pokušavajte pisati romane o vampirima jer je to popularno i čitano. Pišite iz srca i napišite priču koju morate ispričati. Nije važno o čemu se radi u knjizi ili gdje je smještena radnja. Četiri godine sam odugovlačila s prvim romanom ‘Moxyland’. Dovršiti knjigu je najteže i najvažnije, nemojte napisati tri poglavlja i odustati. Dovršite roman i napišite kraj. Onda ćete ju popraviti i doraditi s urednicima kada budete spremni. Pisanje i uspjeh su 80 % odlučnosti, 10% talenta i 10% sreće. Ovih 80% su krv znoj i suze, sjedenje pred tipkovnicom i pisanje bez obzira na sve. Ako je to ono što zaista želite ne odustajte i pronađite vrijeme za pisanje.

Razgovarala: Nela Simić

Pročitajte još: Južnoafrička spisateljica Lauren Beukes u Hrvatskoj