Novi film beogradskog redatelja Srđana Dragojevića ‘Atomski zdesna’, tragikomedija o razornim posljedicama divljeg kapitalizma prikazana kroz priču o beskrupuloznim agentima za prodaju time-sharing apartmana, u Hrvatskoj će se premijerno prikazati 14. travnja.Dragojević nam je ispričao dojmove sa snimanja i rekao da je ovo bio njegov najjeftiniji film do sad, snimljen u samo 33 dana tijekom kojih su bili smješteni u jednom hotelu u Ulcinju koji se u filmu zove Flamingo. Dragojević je okupio dvadesetak glumaca iz regije, među kojima su i hrvatski glumci Bojan Navojec, Goran Navojec i Nataša Janjić.

Njegov film ‘Parada’ u Hrvatskoj je vrlo dobro prihvaćen i nalazio se na vrhu ljestvica gledanosti pa se Dragojević nada da će tako biti i s ‘Atomskim zdesna’. Glumica Nataša Janjić koja je na jučerašnjoj projekciji film pogledala prvi puta, rekla je kako joj se konačni uradak jako sviđa i da jako voli raditi s Dragojevićem jer obožava njegovu lucidnost, smisao za humor i metaforu.

* Kako je to istovremeno raditi kao redatelj i pisati scenarije, razmišljate li zapravo u scenama kao neki pisci u rečenicama pa kad nešto ugledate poželite to snimi i imati kamere u očima?
– Ja sebe poslije 22 godine u filmu i dalje doživljavam više kao scenarista nego kao redatelja. U tome sam dosta dobar. Na svu sreću pišem i za druge. ‘Montevideo’ prvi dio je imao 500.000 gledatelja, a ‘Parada’ 600.000. Lijep uspjeh kad jedne godine 1.100.000 ljudi vidi nešto što ste napisali, to je zaista velika čast. Pisanjem se bavim od malih nogu, već sa 16 godina bio sam rock kritičar u beogradskim Omladinskim novinama i Studentu, a nekoliko tekstova objavio sam u zagrebačkom Startu. Dobio sam 1986. godine tada najveću Brankovu nagradu za poeziju, a imao sam samo 22 godine. Duže sam pisac nego što sam redatelj, a u tome i više uživam. Volim i sve ostale dijelove procesa, snimanje i montažu, ali pisanje mi je na prvom mjestu. Posljednja dva scenarija sam napisao na Mljetu. Odem tamo i mjesec dana uživam, pišem, svraćam malo do konobe i eto scenarija.

* Ljetujete li uvijek na Mljetu i imate li tamo vikendicu?
– Nemam vikendicu, jer i ja sam jedan od gubitnika tranzicije. Otkud meni vikendica, to si samo bogati mogu priuštiti (smiješak). Ljetujem tamo od osamdeset i neke godine do devedesete. Nakon toga uslijedila je ova sasvim razumljiva pauza da bih od 2001. godine ponovno išao na Mljet.

* Jedan ste od najuspješnijih redatelja u regiji, barem u financijskom smislu. Jeste li zadovoljni s budžetom koji uspijete skupiti za filmove i podržava li vas Ministarstvo kulture Srbije?
– Mene tradicionalno svake godine odbiju na natječaju Filmskog centra u Srbiji, evo i ovaj šesti put po redu, ali što se tu može. Problem je očito što u cijeloj regiji imamo nezaustavljivi proces negativne selekcije jer najlošiji dobiju priliku da odlučuju o talentiranima. Problem umjetnosti je tu mnogo veći jer inženjer može zavidjeti inženjeru, ali neuspješan umjetnik će intenzivno svom vatrom svoje male duše mrziti onoga tko je uspješan. Tako da ja često pronađem alternativne načine da snimim film. Ovaj je imao ekstremno mali budžet, imao sam i dva privatna producenta koji su uložili skromne sume, ali nadam se da će film taj novac vratiti. Regionalna kinematografija morala bi biti djelomično subvencionirana, ali autori čiji su filmovi subvencionirani moraju imati odgovornost prema novcu koji od države dobivaju jer zaista je neukusno da dobijete pola milijuna eura da biste iživjeli neki svoj ego trip. U slučaju ‘Parade’ vidite da je HAVC uložio 100.000 eura, a box office filma je 800.000. Sav novac koji je hrvatska država kroz HAVC uložila potrošen je ovdje u Hrvatskoj. Film može biti dosta dobar, naravno, ne zaista dobar posao, ukoliko ima gledatelja, abilo bi i bolje da nije uništena kino mreža u regiji. Mi se trudimo. Ako ‘Paradu’ usporedim sa sedamdesetim i osamdesetim godinama kad je svako selo imalo kino, taj rezultat je ekvivalent filmu ‘Hajde da se volimo’ od Lepe Brene. U takvim okolnostima s jako puno kina i repertoarski zanimljivim filmovima, kinematografija može biti djelomično profitabilna i državi kroz PDV na ulaznice vratiti veći dio novca.

* Doživljavate li svoje filmove više kao art ili pučke? Kad ne bi postojala financijska ograničenja biste li radili nešto drugačije?
– Radim filmove kakve volim gledati. Ne mogu raditi filmove po diktatu mode i onome što fondovi u EU i regiji traže. To je mana i blagodat. Uspijem pronaći sredstva da snimim ono što želim snimati. Veliko mi je zadovoljstvo i čast što moje filmove želi pogledati više ljudi od tih par tisuća koji gledaju prosječan film u regiji. S druge strane, to je na neki način dosta neugodna pozicija jer ‘Parada’ koja je osvojila nagradu publike na Berlinskom festivalu i poslije toliko gledatelja u regiji, nije ušla ni u širi izbor nagrade Propeler na Motovunskom festivalu. Nikome nije drago podržati ono što je uspješno. S tim se mora živjeti. Mene na neki način pomalo smeta kada se govori o regionalnom udruživanju i kada se rade okrugli stolovi o tome na festivalima, mene se nitko ne sjeti pozvati jer su moji filmovi već bazično uspješni u regiji. Ono što većina tih redatelja koji organiziraju okrugle stolove ima u vidu je novac, a ne publika.

* Ne bi li bilo logično da se onda vas pozove kad znate koja je formula uspjeha u regiji?
– Pa eto vidite mene nitko nikada nije pozvao.

* Jednom ste izjavili da su hrvatski filmovi audio-vizualno kvalitetniji, ali da srpski imaju bolje scenarije, bi li to onda uvijek bila izvrsna koprodukcija?
– Nepravedno je da glumci iz regije mogu igrati u svim filmovima, hrvatski u srpskim, srpski u slovenskim i makedonskim, itd. Pomalo je nepravedno što redatelji ne mogu režirati većinski filmove u regiji. Možda je ovo pokazatelj da se stvari mijenjaju jer je ‘Atomski zdesna’ većinski crnogorski film. U Hrvatskoj imate primjer bosanske redateljice koja je dobila novac iz fonda kao većinski hrvatski film. Možda to garantira da širi izbor glumaca i autora može dati bolji rezultat.

* Mislite li da mlađa publika razumije što znači ‘atomski zdesna’?
– Nemaju pojma. Ne može se nitko kriviti tko nije služio vojsku u JNA te što nije upoznat s tom idiotskom i bizarnom komandom. Mislim da će mnogo mladih ljudi pogledati film koji nije klasičan tinejdžerski blockbuster, ali zanimljivo mi je probati može li art house film ostvariti dobar repertoarski rezultat. To je dobro za kinematografiju i glupo je da američki blockbusteri imaju takve rezultate, a art house filmovi ne. Ukoliko ovaj film, koji nije klasičan repertoarski, u kinima bude imao dobar rezultat, to bi bila ohrabrujuća vijest za sve.

* Kako objašnjavate da su neki vaši kolege i suradnici iako su bili na snimanju i vidjeli sve scene koje ste snimali, očekivali komediju, a nisu znali da će film zapravo biti tragikomedija? Vjerujete li da su glazba i montaža vrlo važni i odigraju veću ulogu od glume i scenarija?
– Ne vjerujem da montaža ima veću ulogu od glumaca. Jako volim i poštujem glumce i vjerujem da bez njih nema filma kao što kada napravite dobar cast. Imao sam sreće da svih 16 glumaca bude jako dobro, to je garancija da film uspije, a redatelj je tu da glumcima pomogne da daju sve od sebe. Meni se srećom samo par puta u karijeri dogodilo da pogriješim u castu, a onda je gotovo nemoguće napraviti ispravke.

* Što mislite o balkanskom filmu, kako on kotira u europskoj kinematografiji, što bismo mogli napraviti da on bude bolji, da dopremo do više festivala i da nas se više gleda? Mislite li da nas se doživljava kao jugo sferu ili smo poznatiji kao pojedinačne kinematografije?
– Meni je ‘Parada’ prošla iznimno dobro izvan svih očekivanja. Distribucija u zapadnoj Europi i Skandinaviji bila je fascinantna s obzirom na to da su svi iz zemalja bivše Jugoslavije koji žive tamo na torrentima odgledali film. Kad vidite da u Francuskoj 80.000, a u Njemačkoj 60.000 ljudi pogleda film, to je nevjerojatno. ‘Parada’ je uspjela izaći iz okvira skučene art house distribucije i to je zaista veliki uspjeh za svakog redatelja prodati svoj film u 35 zemalja. Moguće da bi nekim udruživanjem talenata mi mogli zajedno raditi kvalitetnije filmove u regiji. Mislim da i u Hrvatskoj ima zaista dobrih pisaca i mislim da mnoge knjige, poput Ferićeve ‘Smrti djevojčice sa žigicama’, Jergovića, Tomića i mnogih drugih, zaslužuju ekranizaciju. Šteta je što mnogo naših redatelja piše. Nije dobro da redatelj piše kada mu to nije dominantna profesija i šteta je što je mnogo pisaca počelo režirati.

* Kako je nastala ideja da se film nazove ‘Atomski zdesna’?
– To je bizarna komanda iz pješadijske obuke JNA kada virtualna atomska bomba padne na jednu stranu, a komandir čete vam zapovijedi da se bacite na drugu stranu, jer kao jedino tako možete preživjeti. Nekako mi je to izgledalo toliko bizarno kao koncept i komanda da mi je palo napamet povezati s metaforom tranzicije i liberalnog kapitalizma koji smo svi dočekali na nogama. Nitko se nije bacio i svi smo poginuli od takve atomske bombe. U jednoj sceni u filmu se govori o toj bombi koja pada na korzo u Tuzli, koju sam ja osobno doživio, ne osobno nego tu reakciju. Naime, 1998. godine bili smo s filmom ‘Rane’ u Tuzli i očekivali dobar prijam. Prije filma šetali smo glavnom ulicom Tuzle i ljudi su nas s mržnjom gledali iz kafića, dobacujući nam ‘dao bog da i vas bombardiraju’ što je i uslijedilo nekoliko mjeseci kasnije 1999. godine. Šefica toga kina u kojem se igrao film, kasnije nam je ispričala da je neposredno prije Daytona pala granata na korzo i ubila sedamdesetak mladih ljudi o čemu se u Srbiji nije nikad pisalo. Meni je emotivno važna ta priča koja se tiče Mladenove ispovijesti o Vukovaru u filmu. Mi smo stvarno spavali po tuđim stanovima bježeći od te mobilizacije. U tom trenutku sam snimao film ‘Mi nismo anđeli’ i bilo je strašno bježati od mobilizacije, a sutra odlaziti na snimanje i snimati veseo film. Na kraju su mi uručili poziv za Vukovar, ali je intervenirao moj profesor Bajo Šaranović, koji je tada bio ministar kulture i rekao vojnim vlastima ‘pustite čovjeka da završi svoj prvi film, ne mora baš sada otići na front’. Nisam otišao na front i sjećam se kad smo montirali film da smo početak rata u Sarajevu gledali na nekom malom televizoru u montaži.

* Jeste li pod pritiskom kultnih filmova koje ste snimili, jer su na njima odrastale generacije? Bojite li se da ne ispunite očekivanja novim uradcima?
– Nikad ja to nisam imao. Smatram se vrlo solidnim filmskim zanatlijom i to realno sagledavanje vlastite karijere i filmova pomaže mi da se ne opterećujem time što radim i trudim se napraviti najbolje što mogu u danom trenutku. Je li uspješno ili nije pokazat će publika, možda će reći i kritika, ali ni to nije najvažnije. Ono što daje konačni sud je vremenska distanca. Vidite kasnije je li taj film preživio test ili nije. Neki od mojih filmova su, čini mi se, dosta dobro prošli kad ih promatrate s vremenske distance i ja sam sretan zbog toga.

Razgovarala: Nela Simić