U povodu njegove prve izložbe fotografija ‘To Begin With’ u zagrebačkoj Galeriji 808, razgovarali smo s Tarikom Walidom El Kawamom. Tarik je student, fotograf i pjesnik u duši koji ponekad piše. Zagrepčanin libanonskog podrijetla, na društvenim mrežama zove se Feničanin iako tvrdi da kad je izmislio to virtualno ime nije znao povijesnu činjenicu da su Feničani živjeli na prostoru današnjeg Libanona. S Tarikom čije ime na arapskom znači zvijezda Danica i noćni gost razgovarali smo dakako noću (kasno predvečer) i otkrili što ga pokreće, koji su mu umjetnički uzori te kako se počeo baviti fotografijom i pisati poeziju.

Kada si se počeo baviti fotografijom?
Istom sam se počeo baviti još prije 12 godina kad sam od prijatelja posudio maleni digitalni fotić (tada su izašli digitalci) i okinuo najviše ikada fotki jer sam bio fasciniran nekim kadrovima koje do tada nisam nikada vidio niti obraćao pažnju.

Što te više privlači u fotografiji, zaustavljanje trenutka u vremenu, ljepota prizora ili želja da isti podijeliš s drugima?
Prvenstveno, fotografiram za sebe. Ljudi su fotografirali i mnogo prije društvenih servisa gdje su mogli prezentirati svoje radove, ali navedeni isto može odmoći da se izgubiš u navici da ‘moraš’ s drugima podijeliti sve kao što je već običaj na tim istim servisima. S druge strane, drago mi je da ljudi prepoznaju moj rad, imponira, naravno. A kad napraviš nekakav dobar rad, u ovom slučaju seriju, i kad vidiš što si napravio, kad si zadovoljan sobom i svojim radom, tu je ‘egotrip opravdan, ali za osobnu uporabu’, ne da se sada razbacuješ njime pred drugima.

Uzori su umjetnicima kao roditelji. Od njih uče, vide i naposljetku naprave ‘svoje malo umjetničko dijete’ gdje se nadaju da će netko njih jednom gledati kao roditelja.

Imaš li umjetničke uzore?
Drago mi je da si me to pitala. Imam, kako ne bih imao. Uzori su umjetnicima kao roditelji. Od njih uče, vide i naposljetku naprave ‘svoje malo umjetničko dijete’ gdje se nadaju da će netko njih jednom gledati kao roditelja. Na mene osobno utjecaj imaju Zoran Đorđević, Yves Vernin i jedan njemački fotograf koji ima minimalističke arhitektonske radove gdje su mu ljudi kao subjekti u drugom planu. (Kad me opet vidite, pitajte me za ime, sasvim sigurno ću se tada već sjetiti)

Što je potrebno za dobru fotografiju?
Ništa. Pod time mislim na fizičku opremu. Kadar i moment su već tu, samo ih treba ‘zaustaviti’ s čime god možete.

Najdraži trenutak mi je svaki put ispočetka. Kad Sunce ‘ode na šetnju kroz grad’. Tu počinje moje veselje. Tada nastaju meni osobno najdraži i najbolji radovi.

Možeš li izdvojiti najdraži trenutak ili fotografiju?
Najdraži trenutak mi je svaki put ispočetka. Kad Sunce ‘ode na šetnju kroz grad’. Tu počinje moje veselje. Tada nastaju meni osobno najdraži i najbolji radovi. Ali bih se i pohvalio da sam ponosan na trenutnu seriju i jednu pod nazivom ‘Lonely’.

Jesi li se okušao u analognoj fotografiji?
Jesam. Trebala bi to svaka jedinka koja ima afinitete prema fotografiji. Tako naučiš svjetlo, naučiš birati kadar za ono što imaš namjeru fotkati jer u suprotnom trošiš film. To ti dođe kao ‘trener’ za fotografiju.

Kako su nastale fotografije za izložbu ‘To Begin With’?
Sasvim ali, jednostavno, sasvim slučajno. Odlučio sam koračati preko mosta jer je magla bila magična. Čim sam izašao iz stana, samo sam se ne nju koncentrirao. I ona je dio grada, ako već postoji ulična fotografija. Krenuo sam, vidio dobre kadrove, iako sam se načekao ljudi. Krajnji je rezultat bio eksplozivan, meni, jer kad sam ih doradio, znao sam da nisu za samo još jedan beznačajan prolazan album na društvenim mrežama ili na disku.

Što radi Tarik kad ne fotka?
Volontiram, kuham, idem, tražim, želim, druženje, slušanje, đuskanje, pisanje, voženje, smijanje, plakanje, spremanje, spavanje, buđenje, treniranje, ljeto, sunce, more, sol, zrak, koncerti, festivali, fotografiranje, ljubljenje, jedenje, pijenje…

Kada bi imao najbolju i najskuplju opremu od recimo National Geographica da li bi i dalje motivi bili isti ili bi pokušao slikati svemir i kornjače na Galapagosu?
Naravno da bih i dalje radio svoje radove, svoj stil, ali opet, ne treba ti sve to od opreme za fotke. Ja imam izložbu fotografija gdje sam iste napravio s mobitelom. Ali, načelno, da. Išao bih u svemir i sjedio na kornjačinom oklopu na Galapagosu da mi ekipa iz Nat Geo kaže što mi je raditi.

Fotografiraš li mobitelom jer je lakše i brže ili postoji neki skriveni motiv?
Kad krećeš nekamo, obučeš se i ideš. Da, događaju ti se razne situacije, viđaš se s raznim ljudima, ideš na dogovore, ali ostaješ u istoj odjeći. Ne nosiš vrećice i putne torbe sa sobom u grad. Tako je i to s mobitelom. Jednostavno mi je tu tada pri ruci i drago mi je jer nemam potrebu nositi svu opremu.

Vjeruješ li da se inspiracija crpi i napaja na istom izvoru za sve umjetnosti, u kakvoj su korelaciji tvoja fotografija i poezija?
Nikako. Ali i svakako. Recimo, kad je zimski period bez sunca, sjena, itd., nemam inspiracije za fotkanje. Jednostavno, svo sivilo je preuzelo grad. Nema toliko ljudi, nema vreve, žiže događanja. Tako mi je sa svakom zimom. Iznimka i meni osobno je trenutna serija ‘To Begin With’. Ne mogu druge predstavljati za ovo pitanje, jer svatko ima svoj odgovor. Jedino što je važno, ne možeš se natjerati ako baš toooolikooo ne ide. Pustiš. Doći će. A što se tiče moje poezije, tu sam malo stagnirao. Čekam. Doći će. A i da se nadovežem, moje fotografije i poezija nemaju veze jedno s drugim. Dva različita umjetnika, dva različita stila.

Želiš li se okušati (ili možda već jesi) u fotografiranju aktova, stalagmita ili konjskih utrka?
U fotografiranju aktova imam iskustva. Za isto mi je najdraže umjetno svjetlo. Za ostale navedene nisam imao prilike. Ali, gle, svijet je pun stalagmita i konjskih utrka. Možda bih mogao to dvoje povezati i otići u kladionicu fotkati ekipu koja pred televizorom stoji poput stalagmita i čeka rezultate.

Kada bi morao napraviti seriju fotografija koja prati poput ilustracija priču nekog romana, koji bi odabrao?
Slučajne događaje. Da, to bih. Osoba se probudi ujutro, obavi sve potrebne rituale, krene ka cilju i tada mu se izdogađaju razne situacije koje ga sprječavaju da dođe do cilja (iako uvijek dođe). Tu seriju bih nazvao ‘Slučajni događaj osobe koja se probudi ujutro, obavi sve ritual, krene ka cilju i tada mu se izdogađaju razne situacije koje ga sprječavaju da dođe do cilja (iako uvijek dođe)’. Haha. Ne, ne bih. Ali dobra ideja. Ilustrirana serija fotografija.

Opiši kako izgleda jedan tvoj dan u maksimalno sedam zamišljenih kadrova?
Prisilno buđenje, i onda volontiram, kuham, idem, tražim, želim, druženje, slušanje, đuskanje, pisanje, voženje, smijanje, plakanje, spremanje, spavanje, buđenje, treniranje, ljeto, sunce, more, sol, zrak, koncerti, festivali, fotografiranje, ljubljenje, jedenje, pijenje… Nema sedam kadrova, to je život. Lijep život. Represijski bi bilo planirati si dan ako imaš maksimalnu slobodu, jer volim nasumičan dan (iznimke uvijek postoje). Ubacio bih, obavezno jednu fotku po danu i rad na njoj. Užitak. Sreća.

Kada bi ti stao ispred fotoaparata kome bi povjerio taj zahtjevni zadatak, kako bi se obukao i gdje bi želio da te se fotka?
Imam iskustva u tome, par prijatelja me već ‘iskoristilo’ za sesiju kao žensku. Dobivao sam razne komentare, ali moj jedini odgovor je ‘slobodnog sam duha, siguran u svoju seksualnost, u voljenju umjetnosti’. To je uglavnom bilo u stanu, pod kontroliranim uvjetima. I uživao sam. Jašta!

Da možeš putovati u vremenu i odabrati jedan događaj, godinu ili razdoblje u povijesti gdje bi otišao?
Svakako bih otišao u Zagreb u razdoblje između 1955. i 1965. godine. Tad se baš gradio dio preko pruge kod Glavnog kolodvora, predgrađa, mostovi… Uf!

Razgovarala: Nela Simić