Sa Zlatkom Majsecom, frontmanom banda Mel Camino, razgovarali smo neposredno prije premijernog prikazivanja spota za singl Homo homini lupus s trećeg albuma ‘Avion bez uzletne piste’. Band još nije dovoljno poznat hrvatskoj publici, ali to će se ubrzo promijeniti jer smatraju da im je ovo najbolji i najzreliji album do sada. Zlatko je sanjar, pjesnik i glazbenik koji danju radi na burzi rada, a noću uglavnom spava. Za sebe kaže: ‘Ne radim muziku da bih zarađivao, zarađujem da bih radio muziku’.

Kako se zovu prva dva albuma i je li ovo vaš prvi spot?
Prvi album zvao se ‘Kapadokija’, a drugi ‘Kolumbo svoje duše’. Oba se mogu preslušati na Sound cloudu i Youtubeu. Prvi je u recenzijama prošao s vrlo dobrim uspjehom, a drugi negdje između tri i četiri. Nije nam to ni blizu prvi spot, mislim da smo ih dosad već snimili oko šest.

Bilo je nekoliko promjena u postavama banda. Koliko ste se puta rasformirali, ponovno sastavili i obnovili postav?
Od promjena postava u Mel Caminu češće su jedino promjene raspoloženja kod trudnica! Zadnja je promjena definitivno bila najturbulentnija. Na kraju iste sam, ne svojom željom, ostao sam. Ta mi je situacija donijela mogućnost da bez žurbe snimim treći album koji je po meni najbolji i najzreliji dosada. S druge strane mi je omogućila da postanem strastveni kolekcionar živčanih slomova, haha.

Tko je radio na posljednjem albumu?
U međuvremenu sam upoznao nove ful mlade dečke koji bi, ako će raditi, mogli postati jako, jako dobri. Nismo još iskompletirali postavu, ali radimo na tome. Tijekom snimanja  trećeg albuma su mi sviračko-snimačko društvo pravili Ivan Veljača na gitari, producent albuma, Ivan Zdunić na basu i Mihael Vlah na bubnjevima.

Inspiracija je gorivo, ali ako neprestano ne radiš na izgradnji svog auta nećeš imati bogznašto za voziti. Doduše, možeš sjesti na cestu, proljevati ju i gledati koje će sve oblike poprimiti. Ne vjerujem previše inspiraciji, ali vjerujem predanom radu, on je taj koji otvara vrata inspiraciji.

Koliko ste u bandu kreativni, homogeni i sinergični?
U bandu, baš kao i u svakom braku – pretpostavljam, postoje dvije osnovne vrste homogenosti. Jedna  se tiče međuljudskih, a druga (važnija) tiče se međumuzičkih odnosa. Ova predzadnja postava koja je snimila drugi album (Vanja Belošević i Ivan Zdunić snimali su i prvi, a Martina Krovinović i Rudolf Martinić drugi) kužila se znatno bolje u muzičkom nego u svakom drugom smislu. Tokom par godina smo bili podosta evoluirali u stvaranju i shvaćanju muzike, svatko je unosio neki svoj štih i mislim da smo radili zbilja odlične pjesme. Karakterno smo bili pet gotovo nespojivih individua, nešto poput ulja, mlijeka, mrkve, krvavice i pez bombona. Mislim, nije da smo se stalno klali zbog toga, premda je i scena iz mesnice Fiolić bilo na izvoz, ali ja sam se definitivno najbolje osjećao dok smo svirali. Naravno, bilo je među nama i jako lijepih, zabavnih, opuštenih i epičnih trenutaka i razdoblja, ne nužno samo u muzičkom smislu. Zoran Stajčič nas je u svojoj recenziji na ‘Ravno do dna’ gotovo proročki opisao kao brutalno nefunkcionalnu obitelj. Nažalost ili na sreću, vrijeme će pokazati, bio je opasno u pravu. Ono trenutno bitnije je to da se sada definitivno okrećem novim ljudima. Prognoze i procjene više ne dajem jer sam se u tome pokazao iznimno lošim.

Kakvi su planovi banda za budućnost?
Plan mi je uživati u radu na novim aranžmanima starih pjesama kao i u stvaranju potpuno novih stvari, zatim izdati treći album u svibnju, iskompletirati novu, pomlađenu postavu i pripremiti se što bolje za sljedeću koncertnu sezonu. Također, plan mi je doći i do stotog jubilarnog dnevnika na našoj službenoj stranici www.melcamino.com

Kako bi opisao svoju poetiku?
Ona je poput hrčka koji neprestano trči sablasno sličnim krugovima za koje s vremenom počne kužiti da su dio elipse na kojoj je svaki sljedeći krug uvijek malčice dalje odmakao u odnosu na svojeg prethodnika.

Odakle ti dolazi inspiracija?
Inspiracija je gorivo, ali ako neprestano ne radiš na održavanju svog auta nećeš imati bogznašto za voziti. Doduše, možeš sjesti na cestu, prolijevati gorivo i gledati koje će sve oblike poprimiti. Ne vjerujem previše inspiraciji, ali vjerujem predanom radu, on je taj koji otvara vrata inspiraciji.

Kakvu povratnu informaciju dobivaš od publike i kritike, je li im zanimljiv tvoj jedinstveni izričaj?
Nekima je to bezveze, a drugima je možda i napeto. Neki su negdje između, a neki između između i napeto, haha. Ne znam, teško mi je procijeniti koliko je to nekome zanimljivo, ali pretpostavljam da je onima koji su dosada dolazili na koncerte banda to bilo OK. Btw, mislim da je na trećem albumu razina kvalitete pjevanja najbolja dosad. Slušam kritike i shodno tome sam recitacije sveo na najmanju moguću mjeru, tj. mislim da ih nema na ovom albumu. Ne osjećam se loše zbog toga, dapače.

Kako bi opisao nastupe Mel Camina?
Zduna je jednom rekao da obožava taj osjećaj kad se popne gore, kao da doživi totalni switch. To je istina. Mislim da sam najgora osoba za druženje prije koncerta. Ne mogu s nikim biti i poželim se uvijek osamiti jer sam neprepoznatljiv svakome tko me pozna. Kad dođeš gore ta energija iz tebe počne nezadrživo sukljati, k’o vulkan prilikom erupcije. Na valu te podivljale energije kosiš sve pred sobom i uvijek voliš vjerovati da ljudi to osjete, vole i poštuju. To je neka suluda struja na koju se mnogi zakače. Volim tu struju, njen sam odani podanik

Gdje ste prvi put nastupali uživo?
Bilo je to u Rakarju na jednom festivalu demo bandova. Robert Kordić na akustičnoj gitari, Zduna na basu, ja na akustari i glavnom glasu. Tjedan dana nisam mogao jesti. Bilo je to jedno prilično egzorcističko iskustvo. Mislim da je to uvijek tako, posebno kod nas koji se u svojoj 26. odlučimo na nešto o čemu smo maštarili od znatno manjih nogu. Fest je bio natjecateljskog karaktera i uspjeli smo se probiti do glavne nagrade, svirali smo pred nekim poznatim izvođačem, Bare i plaćenici ako se dobro sjećam. Izrazito pozitivna reakcija publike bila je nešto na čemu smo dugo plovili. Bili smo prilične zvijezde sljedećih par godina na domaćem terenu, haha. Super period, iskustvo gotovo poput bajke.

Koliko ste puta kao band nastupili uživo i koji nastup najviše pamtiš?
Negdje osamdesetak puta. Najviše pamtim neke koncerte iz prve dvije, tri godine postojanja. Scena u Velikoj Gorici je bujala, jednom smo napunili legendarni, sad zgašeni, Klub 100 koji je tada vodila Ivanka Mazurkijević. Tad sam prvi put osjetio onaj feel  kad mnogi u publici znaju tvoje mnoge stihove i pjevaju ih s tobom – to je bilo jedno od nadnaravnijih iskustava. Bilo je u Gorici podosta takvih koncerata, od Vegosa, Music Halla, itd. Sjećam se i jednom prilikom kada smo u Kamanju svirali između Let 3 i Kawasaki Tripa. Tristotinjak ljudi koji su nas po prvi put vidjeli i čuli, oduševljenim reakcijama su popratili naš nastup. Evo to su neki koji su mi prvi pali na pamet, nije to slučajno.

Tko je Zlatko Majsec u privatnom životu?
Tko je Zlatko? kao svaki iskreni egocentrik na ovo pitanje odgovaram u trećem licu, haha. Zlatko je jedan lik, tj. dva, ili ipak tri?, zapravo četiri, odnosno pet ili bolje rečeno šest, hm… kad bolje promislim sedam, ako ne i osam, ma što govorim – devet, premda me možda i najbolje opisuje deset, čujem li ja to jedanaest? jedanaest prvi put…dvanaest! nudi gospodin iz srednjeg reda podsvijesti. Putuje s vjetrom, prisluškuje iz pritaje, sakupljač iz života, u vječnom sukobu između životnika i umjetnika, pojede dobar lješnjak, limbičan, prisutno neprisutan, stalan poput oblaka, šljaker, mašta o tuđoj hvali i divljenju, adaptira se na pokude, zamišljen, brzo zaljubljiv, još brže odljubljiv, kreten–genijalac.

Motiviraju me žene, djevojke, cure, domaćice, propupale djevojčice i sve što završava na ice. Jednom je jedan naš slikar (ne sjećam mu se imena) na pitanje što ga motivira da stvara nešto od čega nema neke naročite materijalne koristi rekao (parafraziram): ‘To je neka mistična nužnost u meni’. Volim: haklat košarku (nekoć ozbiljno trenirao), zajebavat se, cugarit i kužit svijet s ljudima s kojima se dobro osjećam, ekstremna ljenčarenja i potpuno odsustvo bilo kakve tzv. konstruktivne aktivnosti, vježbati pet tibetanaca…

Koji su tvoji uzori za pisanje poezije ili stvaranje glazbe, a što te pokreće i ispunjava?
Isticanjem bilo koga zasigurno bih podcijenio nekog drugog za koga nisam ni svjestan da je možda i značajnije utjecao na mene… Uglavnom, prilično sam povodljiv za utjecajima, a vi ovdje, bojim se, nemate mjesta da navedem pola onih koje smatram bitnima, haha. Evo nekih koji mi prvi padaju na pamet: Nietzsche, Heraklit, Dylan, Ripper, Miki Solus (zašto bi mi samo stariji bili uzori, ovaj ‘mali’ je veliki frajer), Davor Rostuhar, Ivan Laić, Kamov, Tin Ujević, MGMT, Ivan Desnica, Hesse, Pink Floyd, Štulić, Freud, Krešo Mišak, E-play… Fura me, ispunjava i u isto vrijeme gnjavi: raditi muziku i pisati pjesme.

Razgovarala: Nela Simić