Moguće je da će jednom pod sjajem sunca na nekoj obali nestati i onaj posljednji mrak koji postoji u dubinama naših bića. Zajedno s njime nestat će i ravnodušnost, rasplinuti se kao lagana koprena dima, a misli oslobođene od bezosjećajnosti krenut će na put za kojega do tada još nitko nije čuo. Tko zna hoće li tada nestati i snovi, mjesta na kojima je okovana java važna zato da svi mi ne bismo bili tek imaginarna bića.

O tome se uostalom radi i u netom tiskanoj knjizi ‘Intimna sanjarica Zagreba’ koju sam napisao prije koju godinu, a sada je konačno objavljena u izdanju nakladne kuće ‘Antibarbarus’. U njoj su neki od snova raspoređeni po zagrebačkim ulicama, a o čemu se ustvari radi govorili su Simona Goldstein, prof. dr. Dalibor Blažina, Igor Dakić i moja malenkost. Unatoč tome što se radi o snovima gore na našem humku iznad grada, na Gradecu u Starim krovovima, uopće nije bilo pospano. Dapače, životna se snaga prosula kroz noć uz zvukove klavira za kojim je bio Neven Dužević, brojni prijatelji pronašli su nekad izgubljeni dio neke misli, a u jednome su se trenutku razmakli oblaci kako bi i ona zvijezda koju smo navikli vidjeti na čelu čitave nebeske kolone namignula prema nama dole i tako ustreptala srce unatoč sumornoj stvarnosti našeg doba.

Marijan Grakalić / Radio Gornji grad

Foto: Julio Frangen