Program ‘Poezija u dvorištu’ otvaranje je novoga mjesta govorenja, čitanja i slušanja: riječ je o našem sudjelovanju u onome što je neophodan dio čitateljskog iskustva – užitak u tekstu.
Pjesnici i poezija u traženju jedinstvenoga glasa rade na svojoj posebnosti, razlici, ali i žive od onih koji ih okružuju, s kojima dijele zajednički zrak, osjećaj ljepote i prolaznosti vlastitog života. Želja nam je biti u ‘zoni živoga’, u nepredvidivom prostoru poezije (jezika) koji preživljava vrijeme između nade i trošenja. Zaustavimo se na ovom mjestu, jer nerijetko je lakše govoriti što sve poezija nije nego što ona jest – dok zajedno govorimo, čitamo i slušamo ‘poeziju u dvorištu’, poručuju organizatori.
Posljednji je ovogodišnji ‘Gost Poezije u dvorištu’ pjesnikinja Irena Matijašević, 15. prosinca (utorak) u 19 sati, Café u dvorištu, Zagreb.
Irena Matijašević (Zagreb, 1965.) diplomirala je komparativnu književnost i engleski jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Eseje i poeziju objavljivala u Quorumu, Vijencu, 15 dana, Zarezu, Poeziji i drugim časopisima. Pjesme su joj prevođene na engleski, njemački, slovački, švedski i poljski jezik. Radi kao urednica književnih emisija na Trećem programu Hrvatskog radija. Objavila: Naizgled (2007), Južne životinje (2010), Danska H2O (2012), Crno pismo (2015).
MARIJA
marija, marija, imaš najljepše ime na svijetu
ti si španjolske krvi, vrele, velika si na ulicama
velika u kutovima, velika i obla kao barbara
ali nisi barbara nego si marija
koja me pratiš i govoriš španjolski
dobra si, poznata priprema za blagdan
za poklon, za dobiveno povjerenje
gradnju željeznica, zemalja, koje će biti na karti.
kad mi se učini da me mrziš i ja sebe mrzim, ali tebe ne
tebe uvijek poštujem i shvaćam,
zagrebačkim načinom slavim tvoj
temperament, malu crnu kosu raspuštenost i odabir,
haljine na cvjetove, tvoj životni stil, marija, dovoljnost
ulica kojima prolaziš, ispunjenost gradskih perivoja
koracima, bokovima, plodovima kosom
uvojcima, sandalama boje sunca, narukvicama, bojama
upaljenim, tvoja usijanost i toplina,
moja zagrebačka jesen i ja, počinjemo s ovog nivoa,
novi životni ciklus, od ideje do realizacije
novi film, smrt i život, ali ponajprije, život,
vrijeme je standardni jezik
a ti si dijelovi tog jezika dok god,
predgovor i mjerilo.
marija, marija, imaš najljepše ime na svijetu
ljudi ulaze u generalni štrajk kad te vide,
zvonimiri i anice, i rudolfi
organizira se govor, pokriva se školovanje tvojim
imenom,
zaustavljaju se prometnici puštaju prolaznike,
devet kuna, znači deset, domovi se pune,
ministri rade prostorne planove.
marija, marija, oblačnost, slojevita,
postoji mogućnost da ti to pojedeš, da se nasmiješ,
zabaciš kosu imaš pjege, ali nije ni važno, zauvijek,
carice,
kasačice, avantura, tvoje oružje, ulazimo, puno misli,
u tvojim sandalama nalazim grožđe,
na rukama transvestitske dlake, ali i dalje sanjam tebe,
marijo,
nemaš pojma
kako se živi ovdje.
