Talent koji pokazuje u svojim knjigama svjedoči da je Jan došao na ovaj svijet da bi pisao, rekla je Alis Marić na predstavljanju knjige Jana Bolića ‘Težina stvarnosti’, dok je Bruno Šimleša potvrdio da već nekoliko godina podržava Jana, njegov spisateljski rad i borbu protiv diskriminacije u dodjeljivanju lijeka Spinraza koji može usporiti napredovanje mišićne atrofije.‘Ako budemo uporni, izborit ćemo se da svi oboljeli, i odrasli i djeca, dobiju lijek,’ rekao je Bruno Šimleša i dodao da veliko priznanje za Janovo pisanje treba odati njegovoj majci Marisstelli Bolić. Urednica knjige Sandra Pocrnić Mlakar naglasila je kako je kriminalistički roman ‘Težina stvarnosti’ publika prepoznala kao literaturu koja je na razini stranih krimića, jer je prva naklada romana rasprodana. Drugo izdanje ‘Težine stvarnosti’ upravo se priprema i bit će promovirano u Noći knjige u Šenoinoj kući, koja je s Janom već dogovorila gostovanje.

Jana Bolića u Zagrebu je dočekala prepuna dvorana knjižnice Bogdan Ogrizović, a odlomke iz ‘Težine stvarnosti’ i Janove odgovore čitao je Damir Selimović.

Jan Bolić i Alis Marić

* Roman ‘Težina stvarnosti’ publika je prepoznala i vrlo dobro prihvatila. Jeste li očekivati takvu reakciju domaćih ljubitelja krimića kad ste ga pisali? Kako objašnjavate vrlo dobru prihvaćenost svog romana?
– Ne, naravno da nisam, uzeo sam u obzir da je ovo moj prvi roman i da stvarno ne bih trebao puno očekivati, no, znate, tamo negdje daleko, na dnu, u mraku, prekriveno prašinom, malo sam se ipak nadao da bude čitan i postigne dobre rezultate. I jako sam sretan zbog toga, i zbog čitatelja, jer sam ipak puno rada, živaca, truda, uložio u njega, i eto, na kraju su me svi ovi divni ljudi čitanjem i podrškom nagradili za taj rad. Vjerujem da je takva dobra prihvaćenost, zbog moje situacije, jer tu imam malu prednost za razliku od drugih domaćih autora. Mene će svatko zapamtiti, na meni je samo da napišem dobro, međutim isto tako i ako ne napišem dobro – sad se vraćamo na ono – da me se lako pamti. Zato vjerujem da je priča dobra, a i čitatelji vole krimiće. A i puno su mi pomogli drugi kolege i prijatelji koji su preporučili roman, poput dragih Alis Marić i Brune Šimleše da knjiga bude zapažena, isto tako i mediji zbog čega sam sretan, jer su mi dali puno prostora.

* Kada ste, nakon dvije prozno-poetske zbirke, odlučili napisati roman, zašto ste željeli napisati baš krimić? Zašto je bio izazov opisivati zločinački um i detektiva koji mu se suprotstavlja svojom domišljatošću, hrabrošću, pa i fizičkom silom, kako bi pravda pobijedila? Zašto ste željeli proživjeti takav imaginativni scenarij?
– Kad sam s urednikom krenuo uređivati drugu knjigu, s romanom sam se već približio polovici. Znači, kada sam ostavio rukopis od druge knjige, započeo sam s romanom. Tada se nisam vidio nigdje drugdje osim u kriminalističkim vodama, volim puno čitati krimiće i trilere, gledati krimi serije i filmove. Zato je to samo od sebe došlo. Inače mi je uvijek zanimljivo čitati članke, i svakakve druge zabilježbe o ljudima koji su počinili takva nekakva strašna ubojstva. Zanima me što je u njihovoj psihi i što ih je natjeralo da to učine. Nažalost, svi oni iza sebe imaju traume iz djetinjstva i određene psihičke bolesti. Zato sam dugo proučavao i istraživao koju bih bolest mogao dati ubojici iz romana. To mi je bio izazov stvoriti takvog lika u priči. Detektiva Johna sam puno lakše stvorio, jer sam imao od prije ideje kakav bi on trebao biti. Zanimljivo mi je bilo pisati jer sam se svaki put trebao odmaknuti od određenog lika i paziti kako ne bih slučajno stvorio neke sličnosti.

* ‘Težina stvarnosti’ ima nadnaslov ‘Prvi slučaj detektiva Johna Monroea’? Kada je John Monroe postao lik koji otvara mogućnosti za daljnju razradu? U kojoj ste fazi pisanja prvog romana uvidjeli da bi se isti lik mogao nastaviti razvijati u sljedećem nastavku?
– Prije pisanja romana znao sam da želim stvoriti detektiva koji će biti popularan i oko kojeg će se sve vrtjeti. Netko koga će čitatelji zavoljeti. Prvo sam mislio da će on biti samo u Americi, međutim, kad sam napisao pola romana, želio sam ipak prebaciti radnju u Hrvatsku, no, činilo mi se to jako teško, sve bih morao ponovno. Zato sam Johna odlučio u drugom nastavku preseliti u Rijeku. John Monroe je stvoren po uzoru na druge serijale o drugim poznatim junacima, Poirotu, Harry Holeu ili Wallanderu. Roman ‘Težina stvarnosti’ ima sve što detektivski roman treba imati – akcijske scene, prizore nasilja, detektivsku istragu, a suprotnost grubosti vanjskog svijeta povučen je život detektiva koji voli svog psa i zaljubljen je u svoju kolegicu.

Promocija romana u knjižnici Bogdana Ogrizovića

* Koje su scene romana bile najzahtjevnije za pisanje, a u kojima ste se najbolje osjećali?
– Najzahtjevnije mi je bilo pisati o ubojici, neke akcijske scene i možda najteže početak i kraj. Dugo sam razmišljao o početku priče, jer sam znao da je to onaj ključni trenutak koji bi trebao privući čitatelja. Ako mu se svidi prvih 30 stranica, vjerojatno će sve pročitati. I kraj mi je bilo dosta teško pisati, jer sam se bojao je li dovoljno dobro napisan. Pa sam isto dugo razmišljao, dorađivao i nekoliko puta prepravljao. Inače ostale scene sam stvarno uživao pisati, pogotovo dijelove gdje se priča vrti o Johnu, zaista sam ga zavolio, i nadam se da će se i drugima svidjeti.

* Pišete novi roman s novim pustolovinama detektiva Monroea, koji zbog novog slučaja dolazi u Rijeku. Zašto za svog junaka niste izabrali domaćeg detektiva? Zašto radnja prvog romana u imaginarnoj ulici Greenroad u predgrađu New Yorka i zašto u drugom romanu ipak Hrvatska?
– Nisam izabrao domaćeg detektiva samo iz jednog jedinog razloga, a taj je da mi je John previše prirastao srcu i nisam ga želio zaboraviti. Onda sam smislio priču koja će Johna povezati s Rijekom i Hrvatskom. Ministarstvo ga je pozvalo da dođe raditi u policijsku upravu u Rijeci, očistiti grad od korupcije, prostitucije i droge, kao i samu upravu. A John je kao dijete ljeti dolazio s roditeljima u Rijeku na odmor. Prvi roman sam smjestio tamo, jer volim Ameriku i to područje mi je oduvijek nekako zanimljivo, koje bih i sam vrlo rado posjetio. Taj gradić u kojem se dogodilo ubojstvo, ima jako malo kriminala i zato sam baš tamo odlučio smjestiti ubojstvo. Ulica je fiktivna, ali tamo su tipične ulice, mirne i s lijepim kućama, koje imaju vrtove, dvorišta i prilaze. Kasnije sam razmišljao kako sam trebao možda ipak radnju smjestiti u Rijeku. Jer skandinavski pisci krimića su popularni upravo zato što opisuju i društvo u kojem se radnja odvija i promoviraju svoje gradove cijelom svijetu. Zato sam odlučio Johna preseliti u Rijeku, kako bih mogao pisati i o društvu, kritizirati društvo, javnost, politiku, političare, ljude. Prikazati hrvatsku svakodnevicu, a i čitatelji će upoznati Rijeku koja je baš stvorena za dobre krimiće. Ima puno kiše i prepuna je napuštenih zgrada.

R. I.