Jelena Zlatar Gamberožić: Gladni smo pažnje, priznatosti i statusa

U svojoj novoj zbirci priča ‘Svijet je gladno mjesto’ (CeKaPe, 2022.), Jelena Zlatar Gamberožić bavi se temama koje nas u modernom svijetu u kakvom živimo, sve više zaokupljaju i muče. A čega smo to uistinu gladni? Gladni smo stvaranja imidža kakav želimo, gladni smo pažnje, priznatosti i statusa, i malo je toga, kaže autorica, što ne bismo za njih učinili. Jelena Zlatar Gamberožić viša je znanstvena suradnica na Institutu za društvena istraživanja i dopredsjednica Centra za kreativno pisanje u Zagrebu, uz voditeljicu Centra i urednicu zbirke Sanju Vučković, a ovim je književnim uratkom još jednom potvrdila svoj izniman pripovjedački talent.

Naslov vaše nove zbirke priča vrlo je intrigantan, potiče na razmišljanje. Što mislite, čega je to ovaj svijet “gladan”, odnosno čega nam u njemu najviše nedostaje?

Naslov ‘Svijet je gladno mjesto’ ne odnosi se na ljude koji su doslovno gladni, u stvarnim egzistencijalnim poteškoćama i na realnom rubu siromaštva jer se iz te perspektive ne bih usudila pisati. On se odnosi na nas ‘zapadnjake’ koji smo ‘siti’, možda i presiti, a gladni, kako je Katja Grcić nedavno rekla u jednom intervjuu, nečega drugog.
Što bi to drugo, na prvi pogled bilo? Gladni smo prvenstveno informacija, toliko da smo postali gotovo lišeni dugotrajnije koncentracije pa se tako mala djeca više ne mogu usredotočiti niti na podulje filmove. Gladni smo zabavnih, kulturnih, sportskih i sličnih sadržaja pa se tovimo različitim ‘eventima’, tribinama i, dakako, materijalnim stvarima u besvijest (ili u okvirima naših financijskih mogućnosti) ne dopuštajući si pauzu. Gladni smo podražaja i prestravljeni od mogućnosti ‘praznog hoda’, monotonije. Gladni smo pažnje, priznatosti i statusa, i malo je toga što ne bismo za njih učinili, uz svesrdnu pomoć društvenih mreža. Gladni smo stvaranja imidža kakav želimo; volimo biti ‘dobri’, ‘intelektualni’, ‘načitani’, ‘u toku’. Gladni smo i vitalnog, mladolikog izgleda pa nad tijelom provodimo različite prehrambene i fizičke terore.
U konačnici, gladni smo drugih ljudi, žudimo biti voljeni, pa često vršimo emotivne manipulacije, pritiske i zlostavljanja kako bismo dobili ono što smatramo da nam pripada jer odasvud primamo poruke kako “mi to zaslužujemo”, pa kako je onda moguće da to ne bismo i dobili?
Gladni smo i ispraznih floskula poput terora ‘samorealizacije’, ‘potpune intimnosti’, ‘otkrivanja najbolje verzije sebe’ pa upisujemo različite tečajeve za samopoboljšanja i ponavljamo te fraze do besvijesti nemajući blage veze što zapravo znače.
A što se zapravo krije ispod ovih, nametnutih i naučenih, gotovo sigurno pounutrenih gladi koje nas dugoročno zapravo čine zombijima, pitanje je koje nastojim postaviti u zbirci.

Snovi su važan dio vaših priča, glavni likovi u njima nastoje pronaći utočište no katkad i potražiti odgovore, u snove uranjaju najčešće zbog nemogućnosti da se suoče s vlastitom tjeskobom i strahovima… Mogu li nam snovi doista pružiti svojevrstan bijeg od stvarnosti?

Rekla bih da je zapravo obratno – da nam pružaju veći ili dublji uvid u naša stvarna stanja. Likovi u njima traže ili pokušavaju naći odgovore, no nekada su njima zatečeni; neki san ih prekine uslijed dnevnih aktivnosti ili se u nekoj situaciji sjete nekog sna koji ih je na tu situaciju asocirao. Snove nije lako protumačiti niti to likovi uvijek uspijevaju. To je zato što su oni šifrirane poruke i nekada ih niti nakon mnogo mozganja ne možemo do kraja prokljuviti, a možda nismo niti svjesni realnog problema pa tako nam niti san ne može biti do kraja jasan. U zbirci sam se željela poigrati komunikacijom našeg nesvjesnog sa svjesnim kroz ideju da su snovi koje likovi imaju zapravo ključevi za njihove situacije u realnosti kojima se oni mogu ili ne moraju poslužiti.
Uvijek me je jako zanimala tema snova, obrada snova, kako u literaturi tako i u filmu, još od Alise u zemlji čudesa i iza zrcala, rad sna mi ostaje fascinantan. Čini mi se kao da se u tom dijelu nas skupljaju zalihe naših dubokih ‘istina’ i vrište nam što da činimo, ali to mogu samo putem simbola, jer to je njihov jezik, jedini alat koji imaju.
Dakako, koncentracija u pričama nije na samim snovima, već likovima i njihovim životnim situacijama te načinima na koje se oni s njima (ne)uspijevaju nositi. Nekada su to trenuci kada se nađu pred zidom. U dilemi. Pred raskršćem. Što odabrati i koje su posljedice njihovih odluka? Što oni uopće žele? Jesu li ušli tako duboko u svoje društvene i obiteljske uloge da to više ne znaju niti prepoznati? Mogu li uopće prepoznati svoje prave potrebe ako svakodnevno ‘odrađuju’ više uloga zadanih različitim kontekstima? Što bi donio izlazak iz njih? Ima li uopće izlaska?

Obrađujete neke teške teme, poput složenih i osjetljivih obiteljskih odnosa, posebice između majke i kćeri, gubitka voljene osobe, samoće, otuđenosti, nerazumijevanja… Teme su to kojima ste se bavili i u prethodnim knjigama, no ovaj put priče su zrelije, a istodobno čitatelju ostavljate prostor da u njima sam popuni ono neizrečeno…

Hvala, nadam se da su zrelije, tj. da ne stagniram u pisanju. Složenost međuljudskih odnosa, njihovih motivacija i karaktera uvijek su mi bili neiscrpna tema, ali, kao što ste rekli, nastojim ostaviti prostor čitatelju za zaključke, popunjavanja i promišljanja napisanog.
Zamišljam čitatelja kao aktivnog sudionika u pričama (tako vidim i sebe kao čitateljicu) i želim mu pružiti slobodu interpretacije. I mene zanima ta interpretacija, zanima me što su vidjeli, osjetili i doživjeli, o čemu misle da se zapravo u tim pričama radi. Svi komentari su mi dragocjeni, obožavam ih.
Ono što nikako ne želim jest donositi sudove, docirati ili puniti glave čitatelja svojim idejama i vrijednostima. Toga, nažalost, u literaturi ima više nego dovoljno, a nije nešto što očekujem od književnosti već od pamfleta političkih stranaka. Ako u tome ne uspijem i kroz priče progovorim nekim ‘pametnim’ glasom vlastitog svjetonazora koji na ‘produhovljen’ i, danas vrlo popularan ‘aktivistički’ način nastoji ‘poboljšati društvo’, smatram to svojim spisateljskim promašajem.

Posebno su zanimljive priče koje pišete iz perspektive pripovjedača (‘Htio sam da ostanemo tako’, ‘Normabel’, ‘Ugledao je brodove’…), a koje i dodatno potvrđuju vaš talent i širinu kao autorice. Koliki je to za vas bio izazov?

Još jednom, hvala. U mnogim pričama nastojim se staviti u kožu muškog lika – ne uspije to uvijek. Kada ne uspije, često dobijem komentare muških kolega i prijatelja da muškarac ne bi tako razmišljao ili se tako izrazio, pamtim ih i nastojim ne ponavljati pogreške. Općenito su mi u pisanju kritike dragocjene.
Rekla bih da je izazovno pisati i iz muške i iz ženske perspektive, neovisno o rodu, izazovno je ući u likove i osmisliti ih, a zatim im i ‘prepustiti’ loptu, pustiti ih da dio puta ili čak do samog kraja priče sami vode. To je i zastrašujuće, a moguće samo ako napravimo uvjerljive likove koji su u stanju prevazići nas i prodisati vlastitim plućima. Kratka priča je uzbudljiva jer ne dopušta vrludanja, ponavljanja, besmislene solilokvije. Ona tjera na disciplinu, fokus, ritam i brzinu. Kako održati čitateljsku pažnju u doba kada ta pažnja gotovo više i ne postoji? U kojem trenu postajem dosadna, je li ovo ikome zanimljivo osim meni, zašto bi ovo itko čitao? To su pitanja koja si stalno postavljam. Tek kada uspijem dati koliko-toliko prihvatljiv odgovor na njih, nastavljam i završavam ono što sam započela.

Renata Cisar / Foto: Privatni arhiv


Jelena Zlatar Gamberožić: Svijet je gladno mjesto


Tagged: , , , , , , ,