Jelena Zlatar, znanstvena suradnica na Institutu za društvena istraživanja i dopredsjednica Centra za kreativno pisanje u Zagrebu, objavila je dvije knjige; ‘Urbane transformacije suvremenog Zagreba – Sociološka analiza’ (Plejada/Institut za društvena istraživanja, 2013.), koja je temeljena na njezinu doktorskom radu iz sociologije, a nedavno je predstavila i svoju prvu zbirku priča ‘Odjavna karta’ (CeKaPe, 2014.). U kojoj se mjeri i da li uopće ta dva pristupa isprepliću ili nadopunjuju, odakle potreba za pisanjem književnosti te što je sve motivira na stvaranje kratkih priča otkriva nam Jelena u ovom intervjuu.

Budući da se bavite znanstvenim radom i znanstvena ste suradnica na Institutu za društvena istraživanja u Zagrebu, odakle potreba za pisanjem kratkih priča koje ste objedinili u zbirci ‘Odjavna karta’?

Pisanje je za mene oduvijek bila jedna od primarnih potreba, i to potpuno nevezana uz znanstveni rad, s time da se ne radi o potrebi pisanja kratkih priča ili bilo koje određene književne forme, već o potrebi za izražavanjem svojih emocija, stanja ili misli kroz pisanu riječ. Čini mi se da pisanjem mogu izraziti neke dileme ili strahove, pa čak ih u nekim slučajevima i razriješiti onda kada to ne mogu u stvarnosti. Formula je otprilike ovakva: što sam u priči ranjivija i otvorenija, to se nakon nje osjećam snažnije i pročišćenije.

Osim naslova vaše zbirke priča, što vam osobno znači odjavna karta? Odjavljujete li se njome možda od nekih svojih emotivnih stanja ili razmišljanja, partnerskih odnosa, situacija kroz koje ste prolazili?

Priča ‘Odjavna karta’ nastala je kao reakcija na jedno emotivno turbulentno razdoblje. Ostale priče, kao i čitava zbirka, nadogradile su se na nju, a simbol su neuspjelih pokušaja ostvarivanja komunikacije, odnosa, intime. Odjavljivanje se doista odnosi na ‘odjavu’ od postavljanja i prezentiranja ljudi jednih spram drugih na određen, očito neuspješan način. U pričama se tako prikazuju mnoge situacije (obiteljske, prijateljske, intimne) kojima je u fokusu upravo nesposobnost međusobnog razumijevanja, pogrešna tumačenja tuđih reakcija, nedorečenost, ignoriranje, agresija, manipulacija, projekcija i slični mehanizmi koji odnose vode u neminovnu propast.

U svojim kratkim pričama bavite se ljubavnom tematikom, zamršenim muško-ženskim odnosima, nerazumijevanjem, nesigurnostima, mladošću. Koliko je bilo teško izbaciti to iz sebe i koliko ste dugo radili na njima?

U pričama sam uglavnom težila ‘uhvatiti’ ono neizrečeno; atmosferu intimne situacije koja je iz bilo kojeg razloga napeta, teška, mučna, gdje nešto ostaje u zraku, ali nije jasno ni što, ni kako se s tim nositi. Zanimaju me trenuci koji intimnost grade i oni koji intimnost razgrađuju. Ono što u nekom trenutku tako očito nastaje, a već u sljedećem nestaje. Ono neuhvatljivo, vezivno tkivo između ljudi. Uglavnom mi nije jednostavno izbaciti tu tematiku iz sebe, ali ako je stvar dobro, iskreno i do kraja odrađena, u nekim slučajevima slijedi i svojevrsna katarza. Mislim da je upravo ta ‘katarza’ moj glavni motiv bavljenja pisanjem. Ona, i komunikacija s čitateljem, pri čemu mislim na želju da se čitatelj poistovjeti i suosjeća s tekstom. Nakon što napišem priču, uvijek je čitam kao čitatelj, ne više kao autor. I promišljam koliko je zanimljiva, koliko snažna, koliko razumljiva. Zatim je šaljem na različita čitanja i pratim reakcije. Ako je postignuto razumijevanje, onda mislim da objavljivanje ima smisla. Na pričama sam radila par godina, s time da je vrijeme nastanka pojedine priče vrlo relativno – ona može nastati u petnaest minuta ili se razvijati nekoliko godina.

Odnedavno ste dopredsjednica Centra za kreativno pisanje u Zagrebu, gdje ste i pohađali radionice. Koliko su vam one pomogle u pisanju i potaknule vas da objavite prvu zbirku priča?

Bez Centra za kreativno pisanje, ova zbirka svakako ne bi bila objavljena. Na njoj sam intenzivnije i počela raditi kroz ohrabrenje Sanje Vučković, predsjednice Centra za kreativno pisanje u Zagrebu. Sanja Vučković već sedam godina vodi ovaj centar, i ona je idejni pokretač brojnih programa vezanih uz njega: tribina, ljetnih škola (primjerice, ljetne škole pisanja koja se ovo ljeto održava u Petehovcu, od 24. do 31. kolovoza, i u kojoj će polaznici moći pohađati sve one radionice koje postoje u CeKaPe-u) i festivala, s uvijek jasnim i nedvosmislenim ciljem – proširiti ljubav prema književnosti.

U Centru za kreativno pisanje se, kroz sinergiju polaznika i voditelja radionica romana, drame, scenarija, kratke priče, poezije, književnog prevođenja, književne i glazbene kritike, dramske adaptacije, a putem stalnog i upornog rada na tekstu te rasprava, komentara, preslagivanja, izbacivanja, provjeravanja raznih dijelova teksta, uspijeva doći do najboljeg mogućeg izričaja svakog polaznika. Dijeljenje svojega ili ulaženje u tuđi tekst, predstavlja jednu vrlo vrijednu pojavu, koja često nešto pomiče i mijenja, kako u osobi tako i u njezinom pisanju.

U centru se teži usmjeriti svakog polaznika da, svojim individualnim glasom i stilom, napravi najbolje što može sa svojim tekstom. Doći do dobrog teksta, dobre priče, pjesme ili romana, težak je i mukotrpan posao, ali mislim da vrijedi zbog onog trenutka kada je priča konačno gotova, kada se iz onog najdubljeg ‘ja’ oformi i oživi.

Miroslav Mićanović, voditelj kratke priče, u potpunosti razumije tekst svakog polaznika te na vrlo oštrouman i efikasan način ukazuje na slaba i jaka mjesta te načine na koji se tekst može poboljšati. Pohađala sam i radionicu književne kritike kod Jagne Pogačnik te radionicu romana kod Marinka Koščeca i Gorana Ferčeca. Svaki voditelj na svoj način potiče polaznike na ponovno promišljanje vlastitog teksta iz kuteva koje sam možda ne bi niti primijetio. Mislim da je to najkorisnije i najuzbudljivije što svatko tko piše (i upravo zato zna koliko je pisanje samotna i često samodovoljna aktivnost) može doživjeti.

Zadnjih godina sve češće se govori o problemima u izdavaštvu, posebno kada je riječ o mladim i još neafirmiranim autorima koji rijetko dobivaju priliku. Koliko je nekome tko je tek na početku spisateljske karijere teško danas objaviti knjigu?

Mislim da je nekome tko je tek na početku prilično teško objaviti knjigu, ali i, paradoksalno, to da se danas objavljuje mnogo knjiga. Situacija je takva da je u Hrvatskoj umjetnost općenito pala na niske grane pa pisana riječ (kao i znanje) nije na cijeni, traže se uglavnom zabava i informacije, tako da sve što u prostor zabavno-popularnog ne ulazi, ostaje po strani, neshvaćeno i bez pravog odaziva.

Možda bi nit vodilja u tom kontekstu bila napraviti odaziv: uspostaviti nove kriterije, pokušati vratiti uvide u to što bi bilo vrijedno čitanja, a što ne bi i zašto, iznaći načine na koje bi se komercijalizacija književnosti mogla ne posve zaustaviti (jer bi to bilo nerealno), ali barem na koje bi joj se, kroz određeni tip suradnje, ideja stvaranja, dijaloga, moglo oponirati. Anything goes paradigma je danas stvorila potpuni kaos (ne različit od onog koji je stvorila i u drugim područjima, primjerice politici ili urbanizmu) u kojem na površinu isplivavaju najneobičnije situacije svekolikih izdanja i književnih pojava. Što učiniti s njima kao i s popularizacijom književnosti ili pak potpunim odsustvom interesa za nju, kome se obratiti pri izradi kriterija, na koji način književnost i književnu scenu promišljati, je li rješenje u bespoštednoj kritici, kompromisu ili nekom trećem putu, kakve programe osmisliti da bi se potaknuo interes za pisanu riječ, a istovremeno osigurala njezina kvaliteta, neka su od pitanja na koja treba iznaći odgovor.

Već neko vrijeme pišete i svoj prvi roman. Možete li nam otkriti pokoji detalj o tome?

Radi se o dvoje ljudi, ljubavnom paru koji je svoj odnos odlučio učvrstiti ili rastaviti i ponovno sastaviti u Parizu, smatrajući da će tamo, daleko od svakodnevne buke i obaveza, moći uvidjeti na čemu su i što im je dalje činiti. No, atmosfera, blještavilo i neiscrpan sadržaj velikog grada, pokazuju se u potpunoj suprotnosti od onoga što oni jedno s drugim proživljavaju.

Svakodnevno se bavite sociološkim istraživanjima, na čemu ste prije dvije godine i doktorirali. Pristupate li na jednak način i pisanju, i u kojoj mjeri istražujete teme koje obrađujete u svojim pričama?

Znanstveni i književni pristup, baš kao i znanost i umjetnost, po meni nemaju mnogo zajedničkog. Znanstveno pisanje rezultat je znanstvenog istraživanja, svojevrsna posljednja faza istraživanja, prenošenje dobivenih znanstvenih spoznaja, dok je pisanje književnosti za mene potreba za izražavanjem ponajprije emocija.

Ne bih voljela ispreplesti teme niti pristupe. Bavim se urbanom sociologijom i napisala sam knjigu ‘Urbane transformacije suvremenog Zagreba’, ali ne bih voljela bilo što iz područja prostora ili urbanizma ‘ubacivati’ u priče. Sviđa mi se ta odvojenost, neka zasad ostane tako.

Razgovarala: Renata Cisar / Foto: FAMA