Julio Frangen: ‘Fotke kod Žnidaršića’

‘Ja ne snimam za novce, ja slikam iz umjetničkog užitka’ – jedna je od čuvenih rečenica gospona Fulira u kultnom hrvatskom filmu Kreše Golika ‘Tko pjeva zlo ne misli’ snimljenoga davne 1970. godine, a koja svoj puni smisao pronalazi i danas u recentnoj izložbi portretne fotografije Julia Frangena.

 Julio-Frangen-Marijan-GrakalićIzložene portretne fotografije isto kao i spomenuti film, posljedica su pustolovina koje nastaju ponajprije uz literaturu nadahnutu Zagrebom i njegovom kulturom. Za razliku od filma koji slijedi dnevničke ‘Priče malog Perice’ koje u istoimenoj knjizi opisuje Vjekoslav Mayer, fotografije Julia Frangena prikazuju zagrebačke umjetnike, pisce, novinare i druge stanovnike snimljene također u jednom dužem vremenskom periodu u ‘Razgovorima pri Žnidaršiću’ što se  već više godina redovito održavaju u najstarijoj zagrebačkoj krčmi ‘Pod starim krovovima’ na Gornjem gradu. Istoj onoj u kojoj su nastale jedinstvene scene tog legendarnoga filma.

Zagreb tu opet dolazi na svoje neposredno i upečatljivo kroz crno bijele fotografije načinjene u profinjenoj maniri i bogatih svjetlosnih prelaza, a svaka od izloženih može biti i jeste priča ili tema razgovora i svjedočanstvo nečije sudbine  koja je ujedno i dio sudbine samoga grada.

Julio Frangen-katalogFotografije svjedoče o prolaznosti iako ponekad posjeduju očito svojstvo duhovne narkoze koja fermentira nadu ili pak, što također nije nevažno, postaju onaj simboličan otpor zaboravu vlastitog praga ma kako na to tko gledao. Lica često pokazuju i više nego što žele iako se u objektivu kamere ne nalaze tek pred usamljenim zrcalom. Ona su tu i neponovljivi predmet inače nevidljive dnevničarske čežnje, fragment svijeta satkan od iskustva, misli, ideala i zatečenosti koji u jednom trenu postaje vidljiv i zato neponovljiv.

Fotografije kod Žnidaršića zasigurno nisu pitanje potpore onom što predstavlja rašireni masovni ukus jer to i nije priroda umjetnosti. Sigurno je i to kako ni Zagreb bez svojih domaćih lica ne bi imao onaj autentičan štih koji nas svakodnevno dodiruje i kojega ništa ne može nadomjestiti, čak ni onda kada se čini da dane izjeda ravnodušnost pa su stoga nejasne granice između privida i predodžbi. Fotografija nadilazi takvu dilemu i vrača nas u okrilje našeg vlastitog doma i njegove literature, a što ova izložba upravo i pokazuje.

Marijan Grakalić

Tagged: , , , , , , ,